Kajiku
Sram

Črleno grozdje
prešlo je vu obraze.
Srameča dekla.

(Pajo Kanižaj, ze zbirke “I onda neš pil”)

V severne (kajkavske) Hrvatske su dnevne novine i tjedniki, ke se kajkavščine dotikavle, kanižajski rečeno, “srameče dekle”.
Izuzetek je preštimani tjednik “Zagorski list” z 2-3 kajkavske članke po sakomu broju.

Šibenski list ne srameča dekla ke se dalmatinske ikavice, samo uvetno rečeno čakavice, dotikavle.
V sakomu broju more se prečitati 4-6 člankov na prelepe ikavivice.

Evo par rajneše vezil na takove članke, ilustracije radi.

 

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tjědnik „Šibenski list“, br. 2403, 23.01.2010.
6 člankov na nestandardne hrvacke čakavske ikavice

 

1.
aktualno / GLAVA ŠOTOBRACO
Cesta u 3D

2.
županija / Kazivanja izgubljenog vremena
Biž’te ća! Šibenik gori!

3.
IZ KUŽINE BABE TONKE
Kako pripoznat vriško jaje?

4.
Odšpondedošponde
Grožđe ne rđa, a dalamit će u šporski ribolov

5.
prilog BORŠA / Riječ urednice
Ubila nas skupoća!

6.
prilog BORŠA
Zoran Mužić – šibenski redatelj i vječiti berekin

 

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Članek 1/6

aktualno

GLAVA ŠOTOBRACO

Piše: Branimir Periša
branimir.perisa@sibenski-list.hr

Cesta u 3D

»Kada država nema volje ni novca da nešto napravi, vaik jon ostaju neslućene mogućnosti 3D tehnologije, barenko za štitnike koji nemaju problema s očiman -reka je El Tigre«

EL Tigre, kojemen je stara gradska jezgra intimni prostor ka vlastiti tinel – pa samo šta vanka ne izađe u kućnin šlapaman oli u bjankariji – nikako se ne slaže sa novinskin nasloviman iz kojih se poručuje kako Šibenik više nikada neće ostati bez kina.
-Šibenik je, šta se mene tiče, i dalje bez kina, a kino su prvi put u povijesti dobile Ražine! – to je prava istina, reka je rezolutno i natega dobar gucalj pive.
-Vrimena su se prominila i sada bi radnici iz TLM-a, koji su godinama kroz tvorničku žicu išli na marendu i piće, mogli bižati s posla u kino. Ipak je to kulturni napredak – smatra Bili Smo Uskoro. – I jednostavniji novčani promet, jer šoldi ostaju u istoga vlasnika.
– Uostalon, procidija je El Tigre tarući justa – kakvo je to kino kada u njemu ne moreš kupiti saketić špica! Jedino kokice, na koje vlasnik ima monopol. I koka-kolu! – cili se naježija, pari da je proguca živoga spuža.
-Pa dobro – ne slaže se do kraja Bili Smo Uskoro s njegovin negodovanjen – ko tebi brani poniti pokoji saketić špica sebon u škaršeli? Zar je oto tolko presudno za jednu, ipak pozitivnu stvar ka šta je otvorenje modernoga kina poslin tolko godina? Na to mu je ovi odgovorija kako je sve oto američka tehnologija i politika i da bi stavija glavu na panj ako ovi neće sa posebnin detektoriman na ulazu u dvoranu kontrolirati da neko kojin slučajen nije prošverca špice na kino-projekciju, pa bi mu mogle izaći na nos. Jerbo špice, za razliku od kokica, nisu dija američke kulture. Onda je El Tigre iz njegove škatule bez pitanja uzeja još jedan španjulet, šta nikako nije promaklo Dobroj Paroni, ko|a valk striže okicaman da jon štokoda ne bi promaklo.
-Lipo. Ne znan tačno šta se događa, al san primjetila da pušite još više otkako ste prestali kupovati španjulete. Kolko znaden, rekli ste da ste zabrinuti za zdravje i da se toga ostavjate… – rekla je sa čuđenjen i oprezno, ne znajući kako bi ludonja moga reagirati.
– Čujte, odgovor je jednostavan – odgovara umisto njega Bili Smo Uskoro. – To je zato šta na škatulama španjuleta ne piše ‘Pušenje tuđih cigareta izaziva rak’. Prema tomen, od mojih cigareta nema mu opasnosti – inbokaje ovi svoga kompanjona koji se zapiljija negdi u daljinu i misliman otplovija u daleka bespuća.
-Sve ništo razmišljan i odlučija san teke omečati tvrdi stav u vezi s novin kinon. Jer je ota moderna filmska tehnologija jedini način da u županiji skoro vidimo brzu cestu Šibenik Drniš-Knin. Kada država nema volje ni novaca za nešto napraviti, valk jon ostaju neslućene mogućnosti 3D tehnologije, barenko za sritnike koji nemaju problema s očiman. «

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 

Članek 2/6

županija

Kazivanja izgubljenog vremena

Biž’te ća! Šibenik gori!

Ja kroz cijeli rat nisam imala legitimaciju dok nije pala Italija. Moj gazda Grubišić Joso zna talijanski i njemački, talijanski perfektno, pa mi laša pasare niko nije ni tražio. Kad došli Nijemci, morala sam imati, fotografiram se i napravim, i sada je imam. Njemci odma apsili ako nemaš, kod Talijana uvik lišo prolazila.

Piše: Marija Krnčević

Tona Kalauz je Živku Šariću između ostalog ispričala i o ovisnosti Šibenčana o dubravskom mlijeku i drvima, ali i o ovisnosti Dubravljana o proizvodima iz šibenskh trgovina, te o životu u Šibeniku u vrijeme Drugog svjetskog rata.

– Sad će more biti neko kazati što ova tu ima govoriti kad nije rođena Šibenka i te stvari, iako su Šibenik i Dubrava di sam rođena jedno te isto može se reći. I što je moga Šibenik u moje vrime bez mlika iz Dubrave, a i oni moji bez soli, manistre i onog najosnovnijeg što su nosili iz Šibenika. Onda ja nisam niti puno stala u Dubravi. Do petnajst, šesnajst godina i onda u Šibenik. Pa me evo tu danas. A Još ka dite, sićan se, veselila sam se sa babom ići u grad. Baba natovari magarca drvima, pa goni za prodavati. Preko Šubićevca, niz Građu, bilo obično brdo -kakav put, pa do Vatrogasnog doma. Neko uzmi komad, neko dva, dešavalo se da drva ostanu i neprodana, kupci se nisu jagmili.

– 1929. na 29. jedanaestoga dospila san u Šibenik i otad se više nisan vraćala za živiti u Dubravu. U početku je bilo suza, bilo svega, jer sam najedanput od pastira upala u gospodsku kuću. Počela sam služiti u Grubišića, pokojnog barba Jose koji ima veliku kuću u Dragi. Ima i svoju veliku agenciju, ‘Slobodna plovidba’ mislim da se tako zvala, kancelarije bile tamo prema drvenoj rivi. Ima svoju agenciju, ima svoje činovnike, kod njega radili: Bujas Joso, Milković, Šižgorić, Krnčević magazinjer bio. Ko iša u Dragu u šetnju nije bilo lipo čuti, a ko još dalje iša, na garbunjeru i crvenu zemlju, onda već… znate, kako Je to bilo. Govorilo se svašta za otima.

Ja kroz cijeli rat nisam imala legitimaciju dok nije pala Italija. Moj gazda Grubišić Joso zna talijanski i njemački, talijanski perfektno, pa mi laša pasare niko nije ni tražio. Kad došli Nijemci, morala sam imati, fotografiram se i napravim, i sada je imam. Njemci odma apsili ako nemaš, kod Talijana uvik lišo prolazila. ‘Slobodnu Jugoslaviju’, mislim da se tako zva naš list, pronosila sam kroz čete fašista i nosila u Suzane Markoč da tu pročitamo. Talijani gori, Talijani doli, mora si otvoriti četvero oči da te kogod ne bi našpija. Na obali i na Poljani kad se diži talijanska zastava mora si obavezno stati mirno, ja nikad nisam stala – ti ćeš ćerce loše proći, govorija mi gospodar. A ja opet nisam razumila kako su neke naše cure, a bome i žene, mogle ljubovat i sa talijanskim vojnicima. Kad bilo najveće bombardovanje Šibenika, bilo upravo na sv. Lucu, ja bila u Biogradu, nosila stare robe i štošta minjati iz pravca Šibenika puno brodica – biž’te ća, Šibenik gori, govorili su oni s brodica.«

video:
http://www.youtube.com/kazivanja

 

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 

Članek 3/6

IZ KUŽINE BABE TONKE

Br. 2404, 30.01.2010:

Kako pripoznat vriško jaje?

Ako je guzica bila prazna, što je značilo da oti dan neće snit jaje, ili bi baba čak potrevila prston u govno, što se isto znalo dogodit, baba bi je, bez ikakva glađenja itala, a znala bi je dok bi padala i još podrepit nogon.“lš,vrag te odnja petjavu i jalovu! Za vraga te ranin nikakve koristi od tebe!“

Piše: ………

Znadeš li ti, draga moja čitateljko, domaćice i starešice doma svoga i držateljice tri kantuna od tisna stana kojeg ti i čovik ti otplaćujete od ono svoje plaćice, kako pripoznat pravo, vriško kokošje jaje? Šta veliš, staviš ga u kain pun vode, pa ako potone, vriško je, ako stoji razon vode aj nije loše, more se ist, a ako pliva ne valja, baci ga. „E, vrag van internet odnija, je l’  to na njemu piše“ – pitala bi vas moja pokojna baba Tonka koja je vriško kokošje jaje pripoznavala na jedinon pravom mistu na kojen se to more pripoznat – u kokošjoj guzici!

Jutarnja vižita
Kako se to radilo? A lipo bome. Jedna od prvi stvari koju bi baba ujutra napravila kad bi se digla bila je – pušćat kokoše iz kućerice u kojoj su obnoć ležale. Čim bi se otvorila drvena vratusina bez brtvela koja su na kućerici držala tek dva ili tri veća kamena, mora si se izmaknit jer bi ti kokoše s pivcon na čelu već skakale na glavu, leprljajući kriliman trčale ki metak isprid kužine di bi in baba bacila šaku ili dvi žita što in je bija jedini obrok za oti dan. Kako je baba oto žito ili koji klip kokuruza koji bi okrunila u sitnici bacala isprid vrata u škalju, imale su gladne kokoše lipu zanimaciju – razmicale su škalju nogama dok. su se tukle za svako zrno. Tako zabavljene svojin poslon nisu obadavale ništa drugo, pa i se moglo lako uvatit i obavit jutarnju inspekciju o kojoj san van govorija. Inspekcija se sastojala u tome da bi baba svaku kokoš, jednu po jednu podigla sa zemlje, metnila je ispod ruke, a onda bi joj u isprčenu guzicu metila prst. Ako je prston napipala jaje zadovoljna bi baba, lagano spuštala kokoš na  zemlju, pogladila je i umirivala – “koka moja, koka” – i puštala da na miru zoblje. Ako je međutin guzica bila prazna, što je značilo da oti dan neće snit jaje, ili bi baba čak potrevila prston u govno, što se isto znalo dogodit, baba bi je, bez ikakva glađenja itala, a znala bi je  dok bi padala i još podrepit nogon. “Iš, vrag te odnja peljavu i jalovu!
Za vraga te ranin, nikakve koristi od tebe!“ Ta jutarnja ‘vižita’ zbog koje bi danas, da je kojin slučajen živa baba vjerojatno završila u ove i druge novine kao teški zlostavljač nesritnih životinja, virovatno pod naslovom “Baka monstrum” bila je međutizin u Zagori sasvin uobičajen dnevni posal. Jerbo, na jaja se pazilo ka na suvo zlato, i ako u kašunu u jari u koje su kokoše nosile jaja, popodne ima samo pet jaja, a baba je u jutarnjoj vižiti napipala u guzici šest ili sedan, znači da neka od mladi pilica koje su tek pronile nosi na drugo misto, Koje je onda tribalo otkrit! Obično bi to bila kakva zgodna loga u guvnu ili ogradi do guvna, u kakvoj drači ili grmuši, koju bi baba brzo doćukala. Ona je ionako kupeći jaja iz kašuna odma znala od koje su kokoše.

Nije svako jaje isto
Meni su bila sva ista, ali baba mi je nepogršivo tomačila – “Vidiš ovo malo manje, batlasto. To ti je od luže!” “Koje luže!” “E moj sinko, sve ti triba crtat. Ona pepeljasta, lužasta, boje luga, to ti je luža. A ovo malo crljenkastije, to ti je od one umitne, bile. A ovo veliko, to je od kaparice. Ona nosi jaja s dva žvanca. Znači vali jedno, od one crne pilice! Vidide di ju je vrag odnija.” I tako san ja ima zadatak da nađen po guvnu crnu pilicu za koju san brzo spazija kako je oko podne priskočila u susjednu ogradu. “E dobro je, sad ćemo mi zajedno desetak minuta tamo i čekat. Čin snide jaje, počet će rakoljit – šta oče reći kokodakat i lupat krilin. Onda ćemo skupit jaja i nju potrat u avliju. Je l ‘ kako god mi stojimo i slušamo, tako i lisičetina, vrag joj sriću odnija, stoji nigdi u ovoj ogradi i čeka da se luda kokošetina uzrakolji i uzleprlja krilin i pofali kako je snila jaja. A onda jon je gotovo, odniće joj vrag sriću, zavrnće joj lija vraton”. Eto, tako ti je meni baba Tonka objašnjavala ote stvari skoro pa bolje nego šta san gleda u onoj seriji “Opstanak” iz dičjeg programa TV Zagreb. Ma koji David Attenborough – baba je …

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Članek 4/6

Odšpondedošponde

Grožđe ne rđa, a dalamit će u šporski ribolov

Na rivi puno svita, i čak nosu transparente, a Gospe moja di i ja živin, miting u gradu a ja ne znan ništa. Malo san pronjuška i vidin da su se digli športski ribolovci kojima je sade zabranilo pola toga, a ovin šta čupaju mrižan sve njanka metra ribe.

Piše: ………

Nije me briga više za ničin. Jebe mi se di će ko i kako će. Neću njanka na utakmice ići, jer otkad se ona počela pačati u šport dobro nan je vrag sriću odni ja, a sve zbog ničega, zbog obična skoka u vis, i to ženskog. E znaden, sad ćete se vi pitati kakve veze ima Šibenik i skok u vis, a bogami ima, pogotovu kade se žene počnu pačati uto. Evo vako van je bilo, sidija san na otomanu ka i uvik poslin ručka, jerbo moran radi čira da mi spiza ne pane naglo na štumak i čita novine. Malo san se iznenadija kade san vidija tekst kako naša mala Blanka neće ići u jameriku, a ima misec dana kako se vas veselila šta iđe doli. Čitan dalje naglas ne virujući sam sebi, veli da je dobila virozu i da će morati čekat drugu priliku za ići u Njujork.

-Znala san ja da neće dugo durat, mrmljala je sebi u bradu Zakonita dok je krpon trala pijate, tija san primučat, ali nisan moga izdurat. -Šta se ti pačaš, ti se u to razumiš isto ka Mara u niku stvar, uvatila je malu gripa, iće dogodine i šta sad, brecnija san na nju, ali u njoj ležu vrazi.
-E nije to njoj od gripe nego od oni bijančuka šta je metila po sebi. Kad iđe skakat ne znaš oće li zarđat po kiši, ili će je smirit grom. Eto sa kin ja živin. U svašta se pača, kad smo Dunko i ja govorili kako valja prodat Zeca do kraja prvog miseca, ona se u mišala kako bi bilo bolje čekat lito pa ga odnit u Drniš petoga u misecu, e sad je postala stručnjak i za skok u vis. Nisan više moga izdurati pasan odma zgrabija jaketu i uteka vanka. Nije se još desilo pa ni ovon turan da san banija niz Kalelargu a da nisan naletija na Dunka. I on je ništo brontulja kontra sviju, a u ruci je nosija tunju. Kad san ga pita di je diga glavu, samo je prston utištija prema rivi. Nisan ga više tija zapitkivat ništa nego san poša za njin. Na rivi puno svita, i čak nosu transparente, a Gospe moja di i ja živin, miting u gradu a ja ne znan ništa. Malo san pronjuška i vidin da su se digli športski ribolovci kojima je sade zabranilo pola toga, a ovin šta čupaju mrižan sve njanka metra ribe. Puno ljudi je bilo i govorilo, neki su lipo pričali, ali ima i oni koji nisu znali šta reći kad ih gleda puno svita. Meni su najbolji bili ovi iz naši mista okolo, pa je tako jedan reka kako će na idućin izborin svi glasati za Raslinjane i Biličane, jerbo će oni legalizirat ribolov dalamiton, a tu jin nema ravna na svitu. Još ako to postane športski ribolov, eto nami novi svjetski prvaka, ajte evala van bilo…

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 

Članek 5/6

prilog BORŠA

Riječ urednice

Ubila nas skupoća!

Piše: Nevena Banić
nevena.banic@sibenski-list.hr

Ma, iman ideju, šta ne bi ljudi i grad malo pritrpili pa godinu dana dali najam za siću, dok ovi šta ulažu ne stanu na noge, pa druge godine digli za teke, pa treće jopet za teke. Al ne, triba zgrnit odma i triba zgrnit sve. I bolje ne zaradit ništa, nego zaradit nešto. I kako ćemo mi naprid? Umisto Kale–large imamo kale-ništa.

Ja više ne znan šta bi’ pisala, nekad kad vidin kolko ništa ne znamo.
Ma, neman ni riči, nekad ni volje, ne znan ni kako bi opisala stanje u gradu. Redakcija nam je u centru, pa normalno da znaš svaku rupu, čak i onu di pas piša. Ako nemate mrenu i koji teži vidni problem do sad ste već vidili da se u centru pozatvaralo sve živo i neživo. Nije bila ni poplava, ni, nedajbože štagod gore, nije ni recesija (vrag više odnija kriva) nego je butige ubila skupoća.

Jedan dućan od postola, šta se nedavno zatvorija, triba je da bi prodava svoje šandule Šibenčanima u Kalegargi plaćati misečno – šesnajst iljada kuna. Ma, da je ne znan koliko takića proda, ne more izbiti dvi prodavačice, najam, režije, nabavu i – sebe. I normalno da je stavija ključ u bravu i oša u svoj lipi Zagreb odakle je i doša. Prid zatvaranjen su, šuška se, i neke još veće butige, pa bi do lita lako mogli bit gradska pustara bez i jednog dućana. Za jednu poznatu knjižaru, koja se na kraju isto otvorila, al ne u centru, gazda od prostora je tražija – tridest i pet iljada kuna.Misečno!. Ne znan kolko su gradski prostori, al da su manje, valjda bi se štagod i otvorilo, kad se već sve zatvara. U Splitu u Marmontovoj jedna je Šibenčanka otvorila butigu i plaća iljadu EUR-a najma. Usri centra. Tila je, kaže, ode, ali kad je vidila cijene da ne bi sašla s pameti, sašla je teke južnije do Splita.

Ma, iman ideju, šta ne bi ljudi i grad malo pritrpili pa godinu dana dali najam za siću, dok ovi šta ulažu ne stanu na noge, pa druge godine digli za teke, pa treće jopet za teke. Al ne, triba zgrnit odma i triba zgrnit sve. I bolje ne zaradit ništa, nego zaradit nešto. I kako ćemo mi naprid? Umisto Kale–large imamo kale-ništa.

Vaša Nevena

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 

Članek 6/6

prilog BORŠA

Zoran Mužić – šibenski redatelj i vječiti berekin:

Najviše volin ići sa ćaćon u masline u Vrpoljcu.
Zbog Milivoja Zenića i Ive Brešana sam to što jesam!

*  Što bi bio da nisi redatelj?

– Nešto u vezi s pomorstvom i osta bi u Dalmaciji. Paralelno s režijom studira san filozofiju i povijest umjetnosti, tako da bi možda bija i turistički vodič, ko zna….

Piše: Nevena Banić
nevena.banic@sibenski-list.hr

Za Zorana Mužića s pravom vrijedi ona da je maći oša iz Šibenika, ali Šibenik nikad nije iz njega. Više od dvadeset godina života u metropoli na ovog je sjajnog kazališnog redatelja ostavilo traga, ali kavu i šetnju šibenskom rivom i miris ćaćinih maslina u Vrpoljcu ništa mu do sada nije uspjelo zamijeniti. U Šibenik se nedavno vratio u velikom stilu, kao redatelj hvaljene predstave “Škrtičina” koja ovacije bere i na mnogobrojnim gostovanjima po Hrvatskoj. Tko je Zoran Mužić i kako je od malog posta veliki doznali smo, uz puno smišnih stvari, iz prve ruke.

* I, kako je mali Zoran postao veliki redatelj?
-Evo vako, najvažnije je na početku karijere bilo dobro propasti. Napravija san to u Splitu 1986. Nakon šta san dobro propa, odlučija san narasti. U ovom poslu najvažnije je dugo trajati i nije dobro napraviti samo dvi-tri stvari… E, da, i jako je važno da ti je ime, kao redatelju, na plakatu napisano malin slovima. To garantira dugu karijeru.

*  Mnogi ne znaju za tvoje šibenske korijene, a gotovo nema čovjeka koji nije čuo za Zorana Mužića, barem medju ljubiteljima kazališta.
-Rođen sam u Crnici, a ćaća mi je iz Vrpoljca. Mater je Šibenčanka. Moj dragi mentor Milivoj Zenić reka mi je, a to je spomenija i u svojoj knjizi ‘U pohvalu od grada Šibenika’, da Mužića u Šibeniku ima još od 17 stoljeća, jer je tada živio jedan pjesnik Frane Mužić. Po šibenski sam odgojen, osjećam je ko Šibenčanin, jedino sam tamo osamdesetih ko u Arsenovoj pjesmi oša vlakom prema jugu, jedino šta san ja oša put Zagreba.

Brešanova ispitivačina

*  Je li istina da je Milivoj Zenić, direktor knjižnice Juraj Šižgorić’, glavni ‘krivac’ zbog kojeg si upisao Akademiju dramskih umjetnosti?
– On i profesor Ivo Brešan, koji je bio moj gimnazijski profesor. Ja sam zapravo imao tu sreću da sam školu polazio po ‘šuvarici’, jer san vrlo rano polazio po čuvarici’, jer san vrlo rano svatija šta bi tija biti, pa san se zbog toga odma i usmjerija u kulturu. To je značilo da nema više zezancije s matematikom, kemijom, fizikom, koji me nisu pretjerano oduševljavali E, u toj “kulturi” moji su profesori bili sjajni Ivo Brešan i Vesna Mrša, a u knjižnici, u koju sam iša na praksu, radija je tada mladi Zenić. Odma me pripozna i vrlo brzo me počeja upućivati u libre, literaturu koja me interesirala. Mislin da bolje ljude za mentore nisan moga imati.

* Kako je bilo sjediti u klupi dok ispred ploče predaje Ivo Brešan?
– E, to je bila povlastica. Znan da san jedva Čeka taj sat, i to ne samo iz hrvatskog jezika, nego iz svakog predmeta koji mi je predava u “kulturi”, bilo da je riječ o povijesti filma, kazališta, estetika ili nešto drugo. Čak je i Brešanova ‘ispitivačina’ bila nešto posebno. On bi u jednom satu ispita brat-bratu osamdeset posto učenika i nikad nisi zna koje će te pitanje dopasti. Bija je to ka neki mali kviz, koji smo volili, iako je bija za ocjenu.
Mislim da je Brešan bija moj najbolji profesor od osnovne škole sve do kraja fakulteta.
Sami celebritiji u razredu

* Koliko si imao kod Brešana?
-Ima sam pet, ali je u dnevniku nikad nisan dobija.

* Kako to?
– Brešan je i tu bija poseban. Nikad nije dava veću ocjenu od plus čet’ri, šta bi na kraju polugodišta ili godine bija odličan. Nikad nisan dozna zašto je to bilo tako.

*  Je li netko od poznatih Šibenčana s tobom dijelio školske klupe?
-Kako ne, kirurg Andrija Baljkas i doktor Željko Perković, moja žena Ismena Meić, arhitektica Madlena Rošar Zorana Perković, danas poznata plesna koreografkinja Zorana Mihelčić, Maja Gulin, tada Mamula. profesorica u glazbenoj Đurđica Sekso, Ana Putar, boja je danas doktorica geologije u kanadskom Hallifaxu i još puno, puno njih, sigurno san nekog i priskočija.

*   Je li na tvoj izbor zanimanja utjecao neki film koji te, primjerice, fascinirao u djetinjstvu?
– Vidiš, ovo me još niko nije pita, ali odgovor je potvrdan. Sićan se da san u noćnom programu u prvom gimnazije gleda film ‘Andrej Rubljov’ u režiji Tarkovskog i bilo je to filmsko remek-djelo. Gleda san ga na crno-biloj televiziji, ali nije smetalo jer je i film bija crno-bili, a gledajući taj film, znat će oni koji znaju o čemu je rič, svatija san daje biti redatelj lipo zanimanje.

* Nisam te pitala kako si izgledao u vremenu dok si bio gimnazijalac, Što si slušao, gdje si izlazio?
-Imao sam 65 kilograma, nosija san cvike ka i danas, ima san malo dužu kosu. Sluša sam Pink Floyd, Genesis, Doorse, Leonarda Cohena, kojeg nedavno nisan tija ni ići gledati. A šta ću gledati starog Cohena, ha ha?! Izlazilo se u gimnaziju na ples.

*  Jesi li nešto svirao u to vrijeme?
-Prova san bubnjeve, ali mi je ćaća umisto njih kupija opću enciklopediju, jer za oboje nije bilo šoldi. I tako je odma propala moja bubnjarska karijera.

*  Poistovjećuješ li se s likovima na sceni?
-Apsolutno sa svima.

*  S kojima najlakše?
-S komičnima, možda.

*  Daj mi reci kako se muški redatelj uspije poistovjetiti sa ženskim likom?
-Dobro pitanje. Lipo. Probudiš feminu u sebi (smijeh). Prava je istina da nema muških i ženskih likova, svi su oni na neki način uniseks i tek im poslije udahneš dušu. Vrlo je bitno svakom licu naći opravdanje, zločincu nađeš pozitivnu stranu, a onom dobrom nađeš negativne osobine.

*  Jesi li se ikad okušao kao glumac?
-Jesam, ali tek na Akademiji, jer nam to to spadalo u dio ozbiljnog obrazovanja, što je bilo vrlo pametno. Prva uloga bio mi je policajac u komediji, a kasnije sam čak glumio profesora i u Hribarovoj drami na televiziji… ne mislim da imam dara za glumu.

*  Što bi bio da nisi redatelj?
-Nešto u vezi s pomorstvom i osta bi u Dalmaciji. Paralelno s režijom studira san filozofiju i povijest umjetnosti, tako da bi možda bija i turistički vodič, ko zna….

*  Jeste li koji put požalili zbog izbora zanimanja?
-Svak se koji put preispita. Ali režija nije zanimanje nego poziv. Ponekad pogubim živce dok radim, ali čim prođe premijera, pogotovo ako dobro prođe, sve se zaboravi.

*  Ima li neka od hrvatskih glumica koja vas, na primjer, oduševljava ljepotom?
-Ima. Sada me friško očarala Helena Minić, s kojom sam radio u predstavi ‘Bog, žurim, nazovi’ u teatru ‘Grdelin’, za koju sam radio scenografiju. Oduševila me ljepotom, šarmom, glumačkim talentom. Mislim da, uz nju, imamo cijelu plejadu takvih mladih glumica, od Nine Violić do ovih mlađih. To je ta, uvjetno rečeno, generacija glumica ‘ispod 40’ godina… iako to zvuči… (smijeh). Šteta Stoje premalo tekstova u kojima bi se mogle iskazati,

*  Gdje provodiš svoje šibensko vrijeme?
-U Vrpoljcu kod ćaće. Šetan po polju i iđen u masline, A žena je Šibenčanka, pa s njon đirajen po gradu. Lipo mi je.

*  Jesi li ikad razmišljao o penziji ili je, kao kod glumaca, nema ni kod redatelja?
-Ma, kakva penzija, u nas se radi do ultime. Ko zna svoj posal, radi ga dok god more. Makar san, evo otkrit ću ti i to, ka mali tija bit – penzioner. To san jedanput reka kad su me pitali šta ću biti kad narasten (smijeh).

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Mušičavi Potočnjak

Moj veliki prijatelj Žarko Potočnjak je najmušičaviji glumac s kojim sam radio. On je vrlo mušičav, što je zapravo, svatija sam s godinama, njegova autorska kreativna gesta, jedna vrsta slobode koju si on uzima dok nešto radi. Ja mu to ne zamjeram, jer nemojte misliti da je lako bit glumac, pogotovo dobar i pogotovo trajati četrdeset godina.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Pretplata na tjědnik “Šibenski list”
http://www.sibenski-list.hr/pretplata/form.php

 

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 

POČAKAJ (PO-ČA-KAJ) – Lipa naša čakavska
(na goričko-turopolskomu forumu)

 

http://www.forumgorica.com/kajkavski/pocakaj-%28po-ca-kaj%29-lipa-nasa-cakavska/msg11341/#msg11341

 

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Kajkavci Dalmacije (Omiš 1995.)

Na Sljeme – Radek Brodarec, 02:39