e-vundano: 04. rujna 2012.
Krapina 2012.: Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Jedanaesti znanstveni skup: Nek nam živi dragi naš kaj!
U Krapini je u sklopu Tjedna kajkavske kulture 3. rujna održan jedanaesti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo.
Na skupu su svoja izlaganja prijavili: dr. Krešimir Filipec, dr. Alojz Jembrih, dr. Mijo Korade, mr. Ivan Zvonar, dr. Rajko Fureš, dr. Marijana Borić, prof. Stjepan Laljak, dr. Joža Skok, dr. Stjepan Hranjec, dr. Zvonko Kovač, dr. Ivo Kalinski, dr. Đuro Blažeka, dr. Mijo Lončarić, prof. Barica Pahić Grobenski, Goran Šestan, prof Jasna Horvat, prof. Katarina Novak, prof Zdravka Skok i mr. Krešimir Galin.
U popodnevnom dijelu Znanstvenoga skupa predstavljena je zbirka poezije Nenada Piskača Bu do kaj.
Bu do kaj nije japanski izraz! Ovo nije zbirka pjesama pisana na japanskome, niti ima sveze s Japanom, osim ako se ne pokaže da su Japanci porijeklom kajkavci, štoviše horvatski Zagorci. Budokai – na japanskome otprilike označava suvremenu školu borbe prsa o prsa golorukog ili naoružanog čovjeka. Na kajkavskom Bu do kaj, nekaj je čistam drugo. Govorim to zato jer je japanski izraz budokai u Hrvatskoj poznatiji od kajkavskoga upita bu do kaj.
Slika 1*
Slijeva: Nikola Capar, Alojz Jembrih, Josip Horvat, Rajko Fureš, Sonja Borovčak, Dunja Špoljar
Kajkavski je dio hrvatskoga identiteta
Raspon tema kreće se od povijesnih, preko književnih do usko specijaliziranih tema kao što su primjerice bednjanski i donjosutlanski zaštićeni govori. Otvarajući Znanstveni skup moderator dr. Alojz Jembrih je, među ostalim, kazao: „Sjećam se, prošle sam godine, na ovome mjestu, rekao kako Deseti jubilarni znanstveni skup nije razlog za predah, veća samo nastavak u novom zaletu istom stazom kroz znanstvnoistraživačko polje kajkavskoga jezika i književnosti. Doista, obistinilo se, danas počinjemo s drugim desetljećem i vjerujem da ćemo i njega privesti kraju s novim prilozima hrvatskoj filologiji, književnosti i jezikoslovlju upravo s kajkavskom dionicom, jer kajkavština je sastavni dio hrvatske kulture, književnosti, jezika i hrvatskoga identiteta. Stoga sam uvjeren da radimo dobra i koristan posao koji je od javnoga interesa i za koji bi hrvatska nadležna tijela trebala pokazati veće razumijevanje”.
Slika 2*
Slijeva: Alojz Jembrih, Joža Skok i Ivo Kalinski
Pozdravne govore održali su uime organizatora stoloravnatelj dr. Rajko Fureš, duhovnik HU Muži zagorskoga srca vlč. Komorčec, te predstavnici pokrovitelja: Gradonačelnik Krapine Josip Horvat, krapinskozagorska županica Sonja Borovčak i saborska zastupnica Dunja Špoljar, izaslanica Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa. Gradonačelnik je govorio o kajkavskome jeziku u kontekstu ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Županica je naglasila kako nije sramota govoriti kajkavski, te da bi se kajkavski trebao čuti i u Saboru. Izaslanica ministra znanosti, obrazovanja i športa pozdravila je skup uime ministra Jovanovića i istaknula važnost očuvanja jezične baštine. Ona je i otvorila skup.
Slika 3*
Fra Pero pokazuje bogatu franjevačku knjižnicu u samostanu uz krapinsku crkvu sv. Katarine
Varaždin kao životna i spisateljska odrednica
S dosadašnjih deset skupova izašlo je ukupno tri zbornika radova u kojima su zastupljena radovi sa svih dosadašnjih znanstvenih skupova. U jutarnjem dijelu rada skupa predstavljena je knjiga dr. sc. Jože Skoka Garestinski hortus verbi.
Voluminozno djelo dr. Skoka predstavili su dr. Jembrih i dr. Kalinski. „Garestinski hortus verbi jest veliki mozaik sazdan od 68 raznobojnih kamenčića, zapravo kamena, mahom autora od imena i formata koji su svojim radom i djelom, kroz povijest, vezani uz grad Varaždin, od 16. do 21. stoljeća. Takve knjige na hrvatsko-knjiženopovijesnom polju dosad nije bilo. Autori o kojima je riječ, mada bi moglo još biti barem 4 – 6 imena, u tome varaždinskom gartlicu riječi, kako bismo mogli prevesti naslov knjige, vezani su uz i za Varaždin, bilo rođenjem, bilo tematikom znanstvenoistaživačkom ili književnom, ili pak životom” – kazao je Jembrih. „Knjiga je to izabranih tekstova s popratnom bio-bibliografijom, s odmjerenim kritičkim sudom o svakome od 68 zastupljenih autora u knjizi, među kojima ima jezikoslovaca, povjesničara književnosti, književnih prevoditelja, pjesnika, leksikografa, kajkavskih dakako, kajkavskih pisaca starijih razdoblja. Svima je njima zajednički Varaždin kao životna i spisateljska odrednica”.
Slika 4*
Dio publike, gostiju i predavača
Dr. Kalinski je govorio je o „trima kulturološkim entitetima”, primijetio je da postoji sram prema kajkavskome. Tomu se suprotstavlja Skokova knjiga, jedna od najvažnijih iz njegova bogatoga opusa, a koji je gotovo u cijelosti povezan sa Skokovim zavičajnim podnebljem. Ovom knjigom o varaždinskom kulturnom krugu, na svjetlo dana je izašao Varaždin kao trajni rasadnik važnih autora i djela. Bez Varaždina nacionalna kulturološka slika bila bi krnja – zaključio je Kalinski.
Oba predstavljača slažu se u tom da je riječ o izuzetno važnome djelu, „hrestomatiji”, „gazophylaciumu”, „riznici”. Dr. Skok je zahvalio predstavljačima i nakladniku i kratko podcrtao zavičajnost njegove knjige prisjetivši se svojega rodnog Petrijanca i Varaždina.
Kajkaviana u splitskoj nakladi!
U popodnevnom dijelu Znanstvenoga skupa predstavljena je zbirka poezije Nenada Piskača Bu do kaj. Riječ je o kajkavskoj poeziji koji je ovih dana izišla u splitskoj Nakladi Bošković. Knjigu su predstavili autor Pogovora dr. Alojz Jembrih, nakladnik Zoran Bošković i autor. Bošković je kazao kako „izlazak ove vrijedne knjige ne će biti vijest u Splitu, ali niti u Krapini”. Živimo u takvim okolnostima u kojima se ne cijeni poezija, kamoli dijalektalna. U opusu Naklade Bošković poezija je, međutim, visoko zastupljena. O tome svjedoči i biblioteka Petrada namijenjena dijalektalnoj poeziji – rekao je Bošković i besplatno podijelio Bu do kaj svim zainteresiranima.
Slika 5*
Nenad Piskač
„Uspoređujući prvu Piskačevu kajkavsku zbirku Rieči su luknje su rieči, 2005., s ovom, drugom kajkavskom, mora se reći da je njihova ljepota u harmoniji strukture, koja jezikom, glasom i ritmom te igrom riječi čini nerazdvojivu cjelinu. Pjesme su ove zbirke, u tome aspektu, poetsko sredstvo u mediju jezika, one su jezik sam kao ljudski sustav znakova za ljude koji revolucioniraju pjesništvo revolta, tj. pjesnik je revolt u pjesmi. Piskač je u tome uspio i po tome je on pjesnik osebujnoga novoegzistencijalnoga poetskoga diskursa, kojim se udomio u postmodernistički pjesnički korpus hrvatske književnosti 20. i 21. stoljeća” – zaključio je Jembrih.
Bolje poznajemo japanski negoli kajkavski?!
Piskač je pak kazao kako je dužan reći tri fusnote, koje nisu stale u marginu stranice zbirke.
„1. Bu do kaj nije japanski izraz! Ovo nije zbirka pjesama pisana na japanskome, niti ima sveze s Japanom, osim ako se ne pokaže da su Japanci porijeklom kajkavci, štoviše horvatski Zagorci. Budokai – na japanskome otprilike označava suvremenu školu borbe prsa o prsa golorukog ili naoružanog čovjeka. Na kajkavskom Bu do kaj, nekaj je čistam drugo. Govorim to zato jer je japanski izraz budokai u Hrvatskoj poznatiji od kajkavskoga upita bu do kaj.
2. zašto nema rječnika manje poznatih riječi i hoće li ga biti u japanskom izdanju Bu do kaj? Odlukom autora nema rječnika manje ili slabo poznatih riječi. Do toga nije došlo zato što horvatski kajkavski evidentno nije japanski, već i zato što smatram da je umjesto pojašnjavajuće knjiške opreme svrsishodnije založiti se tako da u obrazovnom sustavu kajkavski postane izborni predmet u osnovnim i srednjim školama u onim županijama u kojima još postoje živi govornici, to jest horvatski kajkavci. U aktualnom teritorijalnom ustrojstvu Republike Hrvatske, postoji pet županija u kojima žive Japanci, oprostite, Hrvati kajkavci. Naravno, Hrvati baš kao i Japanci ni na kulturalnome planu nisu slučajna država, pa ako netko ima ideju i može pridonijeti tome da Bu do kaj namjerno prevedemo na japanski i objavimo, recimo, u Tokiju ili Osaki – nemam ništa protiv. U japanskom izdanju Bu do kaja pristao bih i na rječnik manje poznatih riječi. U hrvatskim izdanjima više ne.
Jasna Horvat izlagala je temu o donjosutlanskoj ikavici
3. iako sam živ u Bu do kaju objavljene su konačne inačice. Neke pjesme iz ove zbirke prethodno su objavljene u časopisu Kaj (2010., br 4) i u dvotjedniku Vijenac (svibanj 2012., broj 474), a poema Teštamentum Croatušima z Bruxellesa zlifran vu tri čina spelan objavljena je na internetskom portalu hkv.hr uoči hištorijskega referendumuša za pristup Europskoj uniji, ali i u zbirci poezije kolegice Božice Brkan objavljenoj pod naslovom Pevcov korak (Zagreb, 2012.). Pozorni čitatelj će primijetiti kako postoje neke manje razlike između prethodno objavljenoga sa sadržajem objavljenim u knjizi Bu do kaj. Do toga je došlo zato što pjesma nije svršena dok je autor živ – ona je konačno dovršena u trenutku pjesnikove smrti. Ukratko, uvijek je posljednja objavljena inačica pjesme, ona prava i relevantna za književnu kritiku i ostale zainteresirane. Neka se, dakle, nitko ne ljuti. Obećavam da pjesme otisnute u zbirci Bu do kaj više ne ću mijenjati. Ovo je njihova konačna inačica, premda sam još živ. Uostalom nemam vremena raditi na cizeliranju objavljenoga, jer pišem novu kajkavianu pod naslovom Tu te ni – ve me ne” – završio je Piskač.
Kajkavci su tvrd orah
U riječima zahvale posebno je naglasio kako mu je „neobično drago da je Bu do kaj izišla u Splitu”, na čemu iskreno zahvaljuje nakladniku Zoranu Boškoviću, „čoviku s otoka Brača, koji se izlaskom ove knjige može pohvaliti kako u svom nakladničkom korpusu ima zastupljene sve dijalekte hrvatskoga jezika”. Saznali smo da je izdavanje ove knjige dogovoreno „prije dvije godine u Koljnofu, u Gradišću među gradišćanskim Hrvatima, uz čašicu frankovke iz uzornog podruma Atile Pajrića a u ambijentu po hrvatstvo znamenitoj gostionici Levanda Franje Pajrića mlađega”.
Skup je završio raspravom, koja je povremeno prelazila u polemiku, iz koje se može zaključiti da su kajkavci tvrd orah. Na kraju svi su se složili – nek nam živi dragi naš kaj, vidimo se sljedeće godine. Radovi s ovogodišnjega skupa bit će objavljeni u prvom idućem zborniku radova.
(hkv)
Branko Greblički Ventek & Viline – Nič več nebu kak je bile (Krapina 2012) Nove popevke HQ, 03:55
(Branko Meglajec – Dubravko Brestovečki – Darko Berović)
Krapina 2012 (47.Festival kajkavske popevke) 08.09.2012.
