Hrvatsko slovo, 04.01.2013.
Šport
Piše : Zvonimir Magdić
Božićna bajka Purgera i Medvjeda
Nova je podjela svijeta. Granica nema. Da budem naslovno kratak: Medveščak – Vienna 4:0! U hokeju! Pa, jasno, na ledu.
Zemem film iz 1943. Istina, vrtio sam ga toliko puta. Ali, sad je sednul, kao nikad prije. Došel mi je, ko kec na cenericu. I, kaj gledam? Opet je Zagreb, opet je Štefanjevo.
Poslije krasnog koncerta, uz blagoslov kardinala Bozanića u Ciboni, vrtim internet. Novina još nema (tri dana!). Imam ideju, ali mi treba crvena staza na Sljemenu. Snijeg. I. sklizalište. I, nisam, praf za praf, pritisnuo niti jednu tipku, a ja već imam priču. Božičnu bajku. Dan velikih darivanja. Rodio nam se Isus.Bog i čovjek. Naš otkupitelj. I, pokoji darak ispod boreka, koje sam nekada, za komunizma, švercao noću, markaševačkim šumarcima, kao najveći tat da mi ga; na glavnoj cesti, ne „mazne” – milicija. Koja vremena! Horor! Jedan od njih, darova, je i Vienna! Bečki klub. Član hokejaške EBEL-lige. Do deset sati uvečer, na Svetog Stjepana, primus inter pares – kako kažu Latini. Prva, među jednakima. Žuti! A, onda, od dvadeset dva,”medvjedi” iz Zagreba, zgrabili su čelo. Prvi! S 4:0 potukli su Bečane. Miller dva komada (cvajštik), Buck i Greentree… U ledari, na Laništu. Uz božično raspjevane Purgere. Iako, a kaj drugo, strijelci ove utakmice baš i nisu iz Vlaške vulice. Ne rodom. No, tu se niš’ ne mre. Ali – duhom. Nova je podjela svijeta.Granica nema..Da budem naslovno kratak: Medveščak – Vienna 4:0! U hokeju! Pa, jasno, na ledu. Koturaljkaju ga samo Latini. Moj me rođak Davor Benaković čak vleče na tekmu. On je furt tam. Ima vječnu ulaznicu, za sljedeću stotku od godina. Kibic, of glave do pete.Pune brade Onaj, pravi.Ipak, ja idem doma. I, zemem film iz 1943. Istina, vrtio sam ga toliko puta. Ali, sad je sednul, kao nikad prije. Došel mi je, ko kec na cenericu.I, kaj gledam? Opet je Zagreb, opet je Štefanjevo. Danas, dvorana blista luksima. Onda, nebo je baš na taj dan, na Štefanjevo, bilo nad kraljevskim i slobodnim gradom,
Zemem film iz 1943. Istina, vrtio sam ga toliko puta. Ali, sad je sednul, kao nikad prije. Došel mi je, ko kec na cenericu.I, kaj gledam? Opet je Zagreb, opet je Štefanjevo plavo. Modro. Ko more Adriaticum. Sunce. Na igralištu Concordije, u Kranjčevićevoj ulici, reklo bi se danas, na igralištu Zagreba, gala-predstava… Vienna! Da, žuti. Bečani.Nogomet. Pobjednik njemačkog kupa, koji se zvao Tschamerov pehar. Samo su im gaćice plave. Znam, točno. Jer na toj velebnoj utakmici, stojim na istoku. Meni je jedva trinaest. Čak, još i nije. Ali, kad igra Građanski, sav u plavom, s Koturaške ceste, u tom trenutku, proglašen prvakom Nezavisne Države Hrvatske, bez izgubljenog boda, onda se bez mene, ne mre. Posjet, do apsoluta. Petnaest tisuća ljudi! Poravnan rekord s one slavne igre predstavništava Zagreba protiv Madrida, deset i nešto više godina, ranije, kad je – s dva gola Ice Hitreca – tučen Madrid (2:1). Ja sam upao u pravi vrtlog njemačkih vojnika. Oni čak navijaju i ručne sirene. Glasni, i preglasni. Ali, od trenutka kad partija počinje, njihova če grla biti sve tanja. Tiša. Nije čudno. Igra Građanski. U punom švungu. U silnom poletu.U postavi, koja će se pamtiti dok je svijeta i vijeka. Lešnik; raspoložen, Wolfl pri udarcu, obrana neprijelazna, Glaser bez posla! Poredani, a zgusnuti zajedno s bečkim nogometašima, prije utakmice, koji imaju visoku cijenu. Pa, baš oni, bečki nogometaši nose predstavništvo Trećeg Reicha. Svi čekaju i tiho se pribojavaju Deckera. On je duša i vođa Vienne. Jedan od najboljih njemačkih igrača. Jer je Austrija, od tridesetosme pod „anšlusom”. I ja se, u toj masi pitam: „Bu naš Oskar (Jazbinšek) zel” to čudovište, koji navodno, ima pet nogu a zabija svaki gol – glavom! Joj, pa koji mi je vrag (novinari!), pa tko je ikad išel kraj Oskara? Nikad i – nitko !Bogmeč, nije ni Carl Decker. Bio sam, dugih ljeta nakon te štefanjevske utakmice Građanskog i Vienne, s Deckerom. Ja i Zlatko Kranjčar, pa ja i Otto Barić. Nije zaboravio niti jednu jedincatu minutu te zagrebačke borbe. Ustajao je i mrmljao: „die Grosse Građanski”. A, njemu je Belac Lešnik, centarfor Purgera, ostal u pameti: „Lešnik, o Mein Gott…!” Čak je obećal da bu došel s Purgerima na bijelog litraka i reš pečenog pajceka. Purgeri su zbrisali Deckera. A gurnuli pod nos, krcatom gledalištu Lokošeka. I sad je tisak moćan i otresit: „Došli smo gledati Deckera, vidjeli smo Lokošeka.” On je došel iz Varaždina i zamijenio, u važnoj ulozi graditelja igre, bolesnog Antolkovića. Bio je junak te utakmice. Igrao je nepogrješivo. Ne visok, naoko težak, ali čvrst i stabilan na nogama, točnih proigravanja, imao je čitavu igru na dlanu. Građanski je igrao superiorno. Potisnuo je V iennu u mišju rupu. Dugački Schwarzer na golu, koprcao se kao som od „stotke” na suhom.3:0 Građanskog. Nakon kolosalne igre. Takvu, Europe ne će vidjeti! Sve do igre Građanskog i madžarskog prvaka Navgvarada, koju su plavi dobili, Čak i pred samim Poglavikom! Sjećam se ko danas, Franjo Wolfl, koji je imaj nezapamćen šus,i to s obje noge – za razliku od Honvedova pukovnika Puskasa, koji je drapal sam s ljevačom – svojim „topovima” kosil je sve pred sobom. Bečani su padali, pogođeni Marškinim bombama. Čak i vratar Schwarzer. Wolfl je i zabil, iz jedanaesterca, drugi purgerski gol. Prvi je ,,htil” Zvonko Cimermančić. A trećeg, tu sliku imam pred sobom, još i danas. Zakaj? Jer sam bil tak dobro postavljen, kod te akcije Purgera, skup s mojim tatom, koji – Mile moj – nije nikad više otišao na utakmicu , nakon što je Građanski – crvenilom noći – likvidiran. Sve, do danas. Pucanje korner s desne strane. Cimerova lopta pred vrata, a Lešnik, koji je uvijek klel kad mu je netko diral loptom dotjeranu bijelu kosu, pa su ga zato i zvali Belac, izvlekel se u zrak a – sve se to odigrava na jugu, u zadnjoj minuti utakmice, i na svoj način, samo je očešal loptu u mrežu, kraj tolikih Wienera (pravi pravcati šnicil u jaju od domaćih koka iz Šestina). 3:0. I svi juriš doma, u birtije. Veseli i radosni, u stilu božićnjaka: „Radujte se narodi…!” Pa, danas je Štefanjevo , 1943. Onda, plavi Građanskog: Glaser, Brozović, Dubać, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Lokošek i Kokotović. Danas, na Štefanjevo 2012, protiv bečke Vienne, modri hokejaši Medveščaka: Ouzas, Filipec, Martinović, Bozic, Greentree, Buck, Perkovich-Letang, Weigh, Koren, Brine, Bouchard – Sertich, MacAulav, Miller, Naglich, Fraser-Šijan, Vedlin, Trstenjak, Yelovich, Kostović. Netko je šapnul: „Pa kaj su ‘medvedi’ bolši od Purgera!” Još tiše, netko ga čvrknul za vuho, toga glasnogovornika, iz mase. „ A, da su Purgeri imali sličuhe. I- palice…!” Ha-ha.ha… Jadni su, u čitavoj toj božičnoj priči bili samo nogometaši (0:3) i hokejaši Vienne (0:4)! Žuti. C est la vie. Kaj se tu more…
Turopolska forumGorica
Hrvatski (i) reprezentativni nogomet do leta 1945.http://www.forumgorica.com/povijest/hrvatski-(i)-reprezentativni-nogomet-do-leta-1945/
HASK Gradjanski Zagreb, 02:10
