KAJ Nade Mihokovič-Kumrič

KAJKAJKAVSKI U POVIJESNOM I SADAŠNJEM OBZORJU
III. zbornik radova sa znanstvenih skupova,
Krapina 2010. i 2011. godine

SADRŽAJ

DEVETI ZNANSTVENI SKUP KRAPINA, 2010.

Stjepan Hranjec
Kaj Nade Mihoković-Kumrić………………………………………………………107

http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg45794/#msg45794

Stjepan Hranjec

KAJ NADE MIHOKOVIĆ-KUMRIĆ

Zadani smo jezikom! Jezik, naš materinski jezik – bez obzira kakav on imao status u javnoj komunikaciji – spontano je u čovjeku, usisan majčinim mlijekom. Zato je i zavičaj -jezik, a i obratno, te ćemo kad god želimo izraziti miris zavičaja posegnuti za njegovim jezikom. Ta činjenica je otkad je i jezika, dakle, posve neovisna od njegova kodificiranja, činjenica koju potvrđuju svi književnici, pa tako i Nada Mihoković-Kumrić.
Rođena u Novigradu Podravskom, N. Mihoković-Kumrić svojim je romanima priskrbila ugledno mjesto među suvremenim dječjim romanopiscima i stekla naklonost čitatelja osobito zbog tematskog izbora, atraktivne fabule i dinamična pripovijedanja. Doduše, u tim njezinim tekstovima idiomskih će izričaja biti razmjerno malo, ponajviše zato što je većina romana locirana u urbanu, zagrebačku sredinu u kojoj se, nažalost, narječje izgubilo ili se utopilo među žargonske i kolokvijalne tvorbe, svodeći se na ulogu „usputnog”, prigodnog, folklornog izričaja. No, u njena dva romana, u Mrazovcu (1) i u Tko vjeruje u rode još (2) narječje dobiva svoju punu potvrdu i funkciju, štoviše, na temelju njegove uporabe moguće je uspostaviti i katalog funkcija narječja u standardu, lepezu koja se u svojoj raskoši može potvrditi i u nizu drugih pisaca koji se obraćaju djeci -Hitreca, Milčeca, Kerstnera, Kanižaja i drugih. Upravo u tome je za sudbinu kajkavštine i najveća zasluga svih njezinih književnih zastupnika – afirmirati materinski idiom ne (samo) kao prigodan ukras nego kao operabilan, funkcionalan kod, koji u suglasju sa standar-

(1) Znanje, Zagreb, 1997. (bibl. „Hit junior”); 2. izdanje: vlastita naklada, Velika Gorica, 2006.
(2) Znanje, Zagreb, 1998. (bibl. „Stribor”).

107

dnim izričajem dobiva svoj puni smisao. Koje bismo, dakle, odlike i funkcije kajkavštine mogli pobrojiti u Nade Mihoković-Kumrić?

1. Žilava kajkavska dijakronija, bez kompleksa

Pripovjedačica se prisjeća negdašnjih bakinih dolazaka vlakom na zagrebačku tržnicu i njezine reakcije u samoposluživanju, u kome mora uzeti košaru za namirnice:

– Gospica, izvolite i vi košaru…
– Jezuš, kaj če mene korpa, pak ja ima svoju!
– Samo vi uzmite vašu – ustrajala je žena u bijelom.
Baka posluša i uputi se prema dnu samoposluživanja, gdje je spazila policu s kruhom.
– Prosim lepo, frtalj kruva i deset dek salame – reče i bučno istrese sitniš pred prodavačicu.
-Na blagajni ćete platiti – upozorila ju je ova. Žureći do blagajne, baka je kruh i salamu premjestila u svoju košaru, a s metalnom srdito počela zamahivati prema blagajnici:
– Gospa draga, zakaj vi iščete od mene da ja uz frtalj kruva i deset dek salame kupim i ovu korpu. Em je moja pletenka lepša i praktič-neša nek ta vaša gvozdena. Evo vam lepo vaša korpa nazaj, a i kruv i salama ak mi jih bez korpe nečete prodati… (Tko vjeruje…
, 11.).

Jednostavna pučka svijest, simplificiranje životnih postignuća ili tehničkih novotarija zapravo je stanovitom smislu iskaz određene superiornosti! Unuki je, dakle, ostao u sjećanju ovaj bakin istup koji se može interpretirati kao posljedak podravske „primitivnosti” – i pritom nam se priziva za moguću usporedbu podravski dobrodušni naivac Kerstnerov Dudek – ali je isto tako važno zamijetiti da je baka ostala u sjećanju po izvornom svome kaju u velikom gradu, lišenom bilo kakvih skrupula, što pak autoricu nutka da ga iznova oživi u susretu urbanog i ruralnog mentaliteta. Zato i u djelu kroz pripovjedačicu izriče temeljni odnos: -A da mi malo skoknemo do Podravine i odmorimo mozak i provjetrimo pluća od gradske vreve i smoga!

2. Kaj u službi predstavljanja etnomentaliteta

Jezičnim izborom, rekosmo, priziva se i zavičaj, koji ne čini samo prostor nego i ljudi. Hrvatska književnost, jasno, ne samo ona koja je nicala na kajkavskom tlu, stoljećima potvrđuje da je književniko-

108

vo tematsko opredjeljivanje za zavičaj ujedno, implicitno i samorazumljivo, uključivalo i jezičnu gestu – zavičajni jezik. Stoga, gdje god u tekstu hrvatske književnosti susrećemo zavičaj, nailazimo i na njegov jezik. On je stoga u službi predstavljanja etnomentaliteta, nije samo značenje nego nego i znak.To jest: znak priskrbljuje značenje! Oba su spoemnuta romana pisana standardom, no kad se želi predstaviti podravskog čovjek, autorica uvijek posiže za idiomom te on tada nije samo jezična činjenica nego i etnomentalitetna:

– Žiga me v kuku da se zvezde brojim. Pak se bo vreme premenilo…! Joj, skoro sam ti zabila povedati da pak jeni svati budu pod mus.
– Jerom, jerom kak je to denes drugač nek nigdar!
– Mala Cimermanova, z onem malim Klamparovem, em, ti rečem! Al, da ni za živu glavu nisi povedala da sem ti ja rekla, da još zročavanja ne bo. Ja sem se zaklela tete France da nikomu nebom povedala, a ona je pak dala časnu reč babe Magde da se od nje nebo dale v selo zišlo. Em, ne bi bilo zgodno da se zezna da i mi ina drugom kraju sela to znamo.
– No, v moj gubec se moraš vuzdati. Znam ja čkometi kak riba, ak treba. (Tko vjeruje…
,68-9)

Ulomak je viševrstno zanimljiv. Ponajprije, riječ je o stanovitom odnosu općih moralnih tradicijskih normi i strasne ženske želje da povjeri i prenese čuvana tajna o prisilnoj ženidbi; pojedinac je svjestan moralnog tradicijskog kodeksa ali ne može odoljeti da ne provali tajnu i time dobije na važnosti… Taj odnos općeg i osobnog zanimljiva je činjenica i s psihološkog gledišta jer pojedinac živi u opće usvojenim vrijednostima, preuzima ih (tumačenja žiganja v kuku!), ali je diskretno narušavanje tih načela neodoljivo. Na razini znaka pak nalazimo obilje vrlo signifikantnih detalja koje bismo podrobnije pobrojili i prokomentirali drugim primjerima.

3. Tematska detabuizacija u izvornom kontekstu

Činilo bi se vjerojatnijim da se u ruralnoj, „konzervativnoj” sredini zaobilaze „škakljive” teme, koje su, uostalom, donedavno bile prešućivane u dječjoj književnosti. N. Mihoković-Kumrić, međutim, afirmira upravo tu elementarnu, prirodnu razinu u toj sredini,

109

u kojoj nema uvijanja niti pardona: u Mrazovcu tematizira pitanje sudbine nezakonitog djeteta a u drugom romanu već naslovom problematizira začeće novoga života, koji roman i pripovijeda zametak u maternici što je posve originalan književni zamišljaj, osnažen i time što se zbiva u ruralnom (kajkavskom) kontekstu! U tom smislu je i razumljiv razgovor unuke Tine i bake o „banani” i „šljivi”: kad djevojčica predbacuje baki da izbjegava odgovor i da „nema pojma”, baka joj odvraća:

– Ja imam pojma, a ti?(…) A znaš li ti kaj se zgodi ak se „ banana ” dene v „šljivu “?(…)
– Bebek, nek kaj! – kratko i jezgrovito, bez oklijevanja rekla je baka. (Tko vjeruje…
,43)

To detabuiziranje elementarnošću djeluje naizgled paradoksalno u spomenutom kontekstu, međutim, upravo svakodnevni život u izvornoj sredini, među domaćim pernatim i životinjskim svijetom, naprosto je otvoreno upućivao na odgovore. Slično će apostrofirati, primjerice, i Zvonimir Balog kad u autobiografskom romanu Bosonogi general opisuje vlastite seoske dječačke doživljaje:

– Mi znamo i kako dolazi do života. Da bi se izleglo pile, moraju biti dvije kokoši, muška i ženska. Tako je i s konjima, kravama i drugim životinjama. Muško ženskoj nešto šapne i evo ga.

4. Razornost kajkavskog humora

Humor je, kao uostalom i u drugih – Kolara, Horvata – jedan od važnijih elemenata slike etnomentaliteta, to jest čovjeka koji se, suočen s trpkom stvarnošću na nju reagirao humorom, njime se branio i opstajao. Pritom će svaki emotivni iskorak biti interpretiran i komentiran humorom, komično potire romantično, što je N. Mihoković-Kumrić osjetila i dokumentirala nizom primjera. Jedan je onaj u Mrazovcu (58) kad majka osjeća zaljubljenost sina, slikara naivca, a ovaj pak je želi uvjeriti da je na portretima stalno drugi model:

– Em je ista na se slikaj.. .- primjećivala je dobro majka.
– Krivo ti se čini, mama…
– Em, nesem slepa, Martinđa? Da tebe ne muči beteg jedne posebne sorte?!
Martin je šutio i nastavio slikati

110

– Pod hitno se reši toga betega jerbo moraš dopeljati kurzinje s polja.
Humorni ugođaj autorica ostvaruje i na temelju komunikacijskog nesporazuma dva mentaliteta. Majka se sjeća kako je s bakom brala grah zelenečec ponosno joj pokazivala punu pregaču:

– Evo i ja sam nabrala jednu pregaču graha i sad možemo ići kući!
– Kaj si nabrala?
– Pa zelenčeca!
(…)
– Aj srce bakino, pobrala si nezreloga gra. Ma’une moraju biti žute i pucati pod prsti!

(Mala beračica je, naime, shvatila, da je zelenčec „zeleni grah”, Tko vjeruje.. ., 118)

5. Životnost podravskokajkavskoga dijaloga

Dijalog je u N. Mihoković-Kumrić u funkciji što plastičnijeg profiliranja likova ali, možda i više, u naglašavanju oprjeke dva mentaliteta, ruralnog i urbanog. Pa kad bi neki pojam ili situacija zahtijevala opis ili autoričinu digresiju, što bi tad bila prigoda za narječje na pripovjednoj razini, ona i ta mjesta pretače u govorne sekvence, svjesna da će tako najbolje poantirati rečeno i naglasiti spomenutu oprjeku:

–  Viš ti kak so se vremena premenila! Doktori več sakaj vnapred znajo! -primijetila je jedna rođakinja.
– Em, teca, kak ne bi znali kad imajo tolike mašine. Legneš na stol, pod nekakve kugle ili lampe, doktor se nalukne čez nekakvu cev i mam v tebe se vidi.
– Čula sem da več moro pogoditi je i bo muško ili žensko dete -doda teca, podupirući se važno o štap.
– Em, najte norije spelavati! Ne treba doktorom sakaj veruvati -javila se susjeda Mica, krepka postarija prodavačica iz kioska. -I Mare Magdine su do zadnjeg časa pripovedali da bu rodila dvojke! I oni bedaki pokupuvali se v duplikatu: hodalice, kahlice, kinderbete, specijalna kolica… A kad tamo Kata rodila jednu pucu od tri i pol kile! (Tko vjeruje…
, 149)

111

6. Slikovitost kajkavske fraze

Više nego ikoji segment, životnosti i širezavičajnoj prepoznatljivosti doprinosi frazeološka razina, jezična gesta koja cirkulira u određenom kraju. I tad je posrijedi bogatstvo, izražajna snaga jednoga jezika koji upravo takvom stalnom, dijakronijski stabilnom formulacijom – traje.
Da bi što uvjerljivije opisala svoju bolest pred bakom Dorom, njezina pajdašica Bara kaže:

–  Nesem dobro! Saka me kotriga boli, v kičmi me žiga kak žerjavka, moždani mi vre…Noči so mi prava muka Jezušova, ne smem se skrecnoti. (Mrazovac, 113)

Dijalog Dore i Bare teče i ovako:

– Jaj, moj Martin. A ja sem mislila da je on ne bil đeđeren dečko! -Je, je, tvoj Martin ne bil svetec! (Mrazovac, 115)

Starica o svojoj snahi Anki govori: Anka okraja oko njega kak maček onkraj vruče kaše, a on se š čista mira počne otkresavati na nju. Samo da se v križ kraž do krvi ne posvadimo. (Mrazovac, 139)
Kaj god se sprdekne ti joj daš na volu. Ne to baš v redu! (Tko vjeruje… ,116)
Ja sam ti več za pod zemlu, samo ne mrem živa leči v raku… (Mrazovac, 113).

Posebice je stilogen, zavičajno silno prepoznatljiv uzvik jerom. Svaki kraj, čak svako selo ima svoju „poštapalicu”, ona je „neprevediva” i u naraciji ne funkcionira informativno nego ugođajno-ambijentalno, to je kao, recimo, u drugim lokalitetima uzvik „a” (A, baš sam išla dimo. ..) ili, u primorskom podneblju „ajme”. Mjesto joj je zato isključivo na počeku iskaza, upravo poradi ove lokalne boje, a ne u samoj sintaktičkoj strukturi jer tamo, bezznačenjska, ne bi imala smisla:

– Jerom, kak lepi mrazovec! {Mrazovac, 49)
– Jerom, Bara, pak ti si več pobrala gra! (Mrazovac, 113)
– Jerom, jerom, kak je to denes drugač neg negdar! (Tko vjeruje… , 68).

Frazom se daje značaj pripovijedanomu, njime se prizivaju i potvrđuju višestoljetna pučka iskustva, njome se „ovjerava” narodna memorija i time se priskrbljuje uvjerljivost vlastitoga iskaza.

112

Općenito, interpolirana kajkavština u romanima N. Mihoković-Kumrić ima viševrtsnu funkciju i smisao. Njome je likovima priskrbila izvornost i mentalitetnu raznolikost a u tkivo romana unijela pripovjedačku svježinu.
A s druge strane, time je zapravo potvrdila i nešto više, naime činjenicu da narječje u književnosti pisanoj standardom ima ne samo mogućnost i pravo na opstanak nego da su takvoj postavi pojavljuje ne samo kao informacijska nego i kao stilska vrijednost.
Autorica je tako svojim djelima potvrdila stilogenost kajkavštine podravske provenijencije na najbolji mogući način.

LITERATURA

1.  Hranjec, Stjepan. Hrvatska kajkavska dječja književnost, Zrinski, Čakovec,
1995.
2. Hranjec, Stjepan. Ogledi o dječjoj književnosti, Alfa, Zagreb, 2009.
3.  Hranjec, Stjepan. Zrno do zrna (članci, rasprave, ogledi), Zrinski, Čakovec,
1994.
4. Mihoković-Kumrić, Nada. Mrazovac, Znanje, Zagreb, 1997.
5. Mihoković-Kumrić, Nada. Tko vjeruje u rode još, Znanje, Zagreb, 1998.
6. Skok, Joža. Kajkavski kontekst hrvatske književnosti, Zrinski, Čakovec, 1985.

113

Citat:

(i) turopolska kajkavska apoteka

Buševska apotekarka gospa Nada Mihokovič-Kumrič piše (i diše) za decu

Nada Mihoković-Kumrić rođena je 1951. u Novigradu Podravskom.

Nastavek:
http://www.forumgorica.com/kultura-i-umjetnost/nada-mihokovic-kumric-pise-(i-dise)-za-decu/msg51876/#msg51876

Čez steklene joči

Nada Mihoković Kumrić – promocija knjige “Kroz staklene oči”, 02:07