Vjesnik, 15. lipnja 2007. / Tribina

Ignorantski odnos prema zavičajnim inicijativama

Zašto Spravišče nije dosad sazvalo konferenciju za novinare da ih upozori na stanje u kajkavskoj nastavi, na stanje u medijima i njihovu odnosu prema kajkavštini? Zašto nije razgovaralo s glavnim urednicima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da se kajkavska riječ više čuje na tim programima? Zašto nije pozvalo k sebi glavne urednike lokalnih glasila iz kajkavskih krajeva, pogotovo lokalnih radijskih postaja kako bi se s vremenom stvorile fonoteke zavičajnih kajkavskih govora, značajnih jednako tako kao i pisana riječ? Zašto nije pozivalo k sebi županijske čelnike resora zaduženih za školsku nastavu i animiralo ih za kajkavštinu? I tako dalje. Valja se dakle spustiti u »ukupni kajkavski kontekst«, a on je tragičan po sudbinu kajkavskoga jezika, spustiti se u stvarni život u kojemu se kajkavski jezik danas nalazi – pred raskršćem: hoće li se održati ili će nestati?

Piše Ivo Horvat

Kako u novom broju časopisa Kaj (1-2 za 2007.) izvješćuje glavna urednica Božica Pažur, na izbornoj skupštini Kajkavskog spravišča, održanoj 7. veljače, među ostalim je naglašeno kako je u nas zavladala »pošast pomodne kajkavske demagogije novopridošlih udruga i otkrivača kajkavštine koji nju – tu kajkavštinu – u ime nesumnjive ljubavi, isto tako nesumnjivo devalviraju«.

U tragičnoj situaciji kad, pod silnim naletom globalizacije i zbog vlastitog nemara i neorganiziranosti, nestaje, umire jedan naš jezik – kajkavsko narječje, nazvati »pomodnom kajkavskom demagogijom« nastojanja pojedinih udruga – među njima i jedno od najagilnijih ono u Zaboku »Muži zagorskog srca« – da se očuva i među mladim naraštajima njeguje iskonski govor našega naroda na sjeverozapadu Hrvatske, čovjek ostaje zaprepašten. To je ne za veruvati.

Božica Pažur ne spominje čija je to bila ocjena, je li to ocjena skupštine Kajkavskog spravišča ili pak samo pojedinaca, pa i Pažurove same. Ako je samo njena, nije prvi put. Umjesto da podupire samonikle kajkavske udruge, pojedince zanesenjake/učitelje, profesore, književnike, novinare, liječnike, svećenike…/ koji se nesebično zalažu za održanje kajkavskih zavičajnih govora i njihovu primjenu u školskoj nastavi i u medijima, njih se, te udruge i pojedince, ignorira i izvrgava ruglu.

Kad bi barem bilo više takvih udruga i pojedinaca: u svakom mjestu, u svakoj školi, u svakoj župi, u novinarskim uredništvima, u radijskim i televizijskim postajama! Kad bismo se bar u tome mogli ugledati u čakavce! Vidite li što oni rade u Istri i Primorju? U Novom listu svakoga četvrtka izdaju čakavsku rubriku na pune dvije stranice. Kad je Srpavišče to pokušalo s kajkavskom rubrikom u Vjesniku ili Večernjem listu?
Kad je Spravišče išta pokušalo učiniti izvan onoga što se objavljuje u časopisu Kaj? Ono što radi u časopisu, vrijedno je, naravno, ali to nije dovoljno. Ne može se sve svesti na književne priloge, na književne natječaje, na istraživanje kajkavske baštine i slično. Stanje je s kajkavštinom danas alarmantno. Ona je nestala iz javnog života, ona nestaje u obiteljskom životu. Je li skupština Kajkavskog spravišča to stavila na dnevni red kako bi mobilizirala svoje članstvo?

Kad je svojedobno ministar kulture izjavio da ga ne zanima sudbina kajkavštine i uopće narječja, da je to stvar lokalnih vlasti, zašto Spravišče nije javno prosvjedovalo? To su učinili samo pojedini novinari. Zašto Spravišče nije dosad sazvalo konferenciju za novinare da ih upozori na stanje u kajkavskoj nastavi, na stanje u medijima i njihovu odnosu prema kajkavštini? Zašto nije razgovaralo s glavnim urednicima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da se kajkavska riječ više čuje na tim programima? Zašto nije pozvalo k sebi glavne urednike lokalnih glasila iz kajkavskih krajeva, pogotovo lokalnih radijskih postaja kako bi se s vremenom stvorile fonoteke zavičajnih kajkavskih govora, značajnih jednako tako kao i pisana riječ? Zašto nije pozivalo k sebi županijske čelnike resora zaduženih za školsku nastavu i animiralo ih za kajkavštinu? I tako dalje. Valja se dakle spustiti u »ukupni kajkavski kontekst«, a on je tragičan po sudbinu kajkavskoga jezika, spustiti se u stvarni život u kojemu se kajkavski jezik danas nalazi – pred raskršćem: hoće li se održati ili će nestati?
A prognoze su, ne učini li se ubrzo neki zaokret, krajnje pesimistične: nastavi li se u nas silovita amerikanizacija svih sfera života (gospodarstvo, pop kultura, filmovi, mediji…) za 50 godina nestat će najvažnija značajka našega nacionalnog identiteta – hrvatski jezik sa svojim narječjem. To nam se piše. Hoćemo li samo tako pasivno pustiti samotoku pa što bude neka bude? Jesu li u Kajkavskom spravišču svjesni toga?

Ivo Horvat, novinar i publicist iz Zagreba

Zvir (negdašni):
http://www.bum.vjesnik.hr/Html/2007/06/15/Clanak.asp?r=sta&c=2