Vjesnik, 15. lipnja 2007. / Tribina
Ivo Horvat
Ignorantski odnos prema zavičajnim inicijativama
Zašto Spravišče nije dosad sazvalo konferenciju za novinare da ih upozori na stanje u kajkavskoj nastavi, na stanje u medijima i njihovu odnosu prema kajkavštini? Zašto nije razgovaralo s glavnim urednicima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da se kajkavska riječ više čuje na tim programima? Zašto nije pozvalo k sebi glavne urednike lokalnih glasila iz kajkavskih krajeva, pogotovo lokalnih radijskih postaja kako bi se s vremenom stvorile fonoteke zavičajnih kajkavskih govora, značajnih jednako tako kao i pisana riječ? Zašto nije pozivalo k sebi županijske čelnike resora zaduženih za školsku nastavu i animiralo ih za kajkavštinu? I tako dalje. Valja se dakle spustiti u »ukupni kajkavski kontekst«, a on je tragičan po sudbinu kajkavskoga jezika, spustiti se u stvarni život u kojemu se kajkavski jezik danas nalazi – pred raskršćem: hoće li se održati ili će nestati?
http://trnac.net/2013/10/15/ignorantski-odnos-prema-zavicajnim-inicijativama/
Vjesnik, 6. srpnja 2007. / Tribina
Paradna kajkavska demagogijica
……naglašavajući izočnost kajkavštine iz javnoga, medijskoga prostora, g. Horvat upravo u tom medijskom prostoru stvara krivu kulturološku sliku!
Ukratko – između kajkavskog političarenja i paradiranja, jafkanja i kukurikanja, s jedne strane – te suvisle i sustavne kulturološke skrbi za cjelokupnom povijesnom i suvremenom podlogom materinskoga kajkavskoga jezika, s druge strane – Kajkavsko spravišče osvjedočeno je izabralo ovo drugo.
Piše Božica Pažur
Kad jedan od konkretnih rezultata gotovo 35-godišnjeg djelovanja Kajkavskoga spravišča i 40 godišta njegova časopisa »Kaj« ne bilo više od 350 knjiga u prilog dostojanstvu cjelokupnoga hrvatskoga kajkavskoga govornog područja – neupućenima bi se novinski napisi kajkavskoga tutorstva g. Ive Horvata i mogli pričiniti kao »glas kričečega vu puščini«, posljednjega novovjekog (a samozvanog) Mohikanca kajkavskoga jezika i književnosti.
Ipak, sudeći i prema ovdje iznesenom podatku, razina i bogatstvo kajkavskoga govornog kontinuiteta, kajkavske kreativnosti i istraživanja daleko su (i odavno) prerasle razinu dežurne svijesti g. Horvata. Njegove uzastopne objede na račun Kajkavskoga spravišča tendenciozne su, paušalne, pa i apsurdne – pogotovu one u nedavno objavljenom Vjesnikovu »Stajalištu«: »Ignorantski odnos prema zavičajnim inicijativama.«
Apsurdnije tim više ako se ima u vidu kako članovi, znanstvenici i umjetnici Kajkavskoga spravišča – na širem kajkavskom prostoru – upravo u takvim »inicijativama« (barem) sudjeluju i osmišljavaju ih. Kao čitatelju i pretplatniku časopisa za književnost, umjetnost, kulturu »Kaj« g. Ivi Horvatu sve su te informacije itekako dostupne, kao što bi imao mogućnosti – doduše, argumentirano! – u njemu i pisati o problemima kajkavijane danas. No, unosnije je, čini se, suditi i pamfletirati.
Usputno – između dva javna Horvatova novinska »ukora« (u nepunu godinu i pol) Kajkavskom spravišču, društvu za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti (čiji je predsjednik akademik Miroslav Šicel) – ta je kulturno-znanstvena udruga ostvarila: sedam brojeva časopisa, pet knjiga unutar dviju biblioteka, 10-ak stručnih kajkavskih (javnih, dakle) tribina, više izložaba, sedam poticajnih natječaja…
Zanijekao to g. Horvat ili zamijetio, objavljeni rezultati obrade nedovoljno istraženih mjesnih kajkavskih govora (unutar programa Jezičnica kajkaviana i natječaja Spravišča i Kaja) – u kratkom razdoblju vu kojem nas gospon Horvat »štrofuju« – ispunili bi pristojnu knjigu. Uz programe kajkavskoga povezivanja, tu su i oni konkretni (a ne verbalicidni) Kaj & ča kulturnog povezivanja… itd., itd.
Upuštajući se u jalov posao reagiranja na napis gospodina Horvata (prisilno, na svaki treći takav, na svaku treću krivotvorinu – kako se ona, doista, i ne bi ukorijenila u javnosti), pitam se – kakva je dobrobit njegove pisanije za materinsku kajkavsku riječ? Nikakva.
Zapravo, višestruko joj šteti, i to: potenciranjem još većeg nesnalaženja s fenomenom kajkavštine i čakavštine; iznuđivanjem: kajkavskih »junaka« i kajkavskih »favorita«, jedne udruge, jedne kajkavštine na račun druge.
Kajkavsku aktivu danas ne čine jedna udruga i dva pojedinca…Nitko, pa ni g. Horvat, nije pozvan snižavati suvremeni status kajkavštine na razinu početaka pismenosti, buđenja ove-ili-one svijesti, da ne velim – na proizvoljno lamatanje dičnom toljagom krapinskog pračovjeka!
I sam je g. Horvat jednom ustvrdio kako kajkavštini mogu pomoći samo konkretni rezultati. (A o takvima je u Kajkavskom spravišču riječ!)
Međutim, naglašavajući izočnost kajkavštine iz javnoga, medijskoga prostora, g. Horvat upravo u tom medijskom prostoru stvara krivu kulturološku sliku!
Ukratko – između kajkavskog političarenja i paradiranja, jafkanja i kukurikanja, s jedne strane – te suvisle i sustavne kulturološke skrbi za cjelokupnom povijesnom i suvremenom podlogom materinskoga kajkavskoga jezika, s druge strane – Kajkavsko spravišče osvjedočeno je izabralo ovo drugo.
Iako to drugo nije u obzoru nečije medijske ekskluzive ili pomodnosti, Spravišče i dalje ugrađuje kajkavski kontekst i tekst u temelje nacionalne kulture i znanosti – u ravnopravnoj mjeri u kojoj to oni višestoljetno i jesu.
Autorica je glavna i odgovorna urednica časopisa Kaj
Zvir (negdašni):
http://dns1.vjesnik.hr/html/2007/07/06/Clanak.asp?r=sta&c=2
Časopis ili štaštopis KAJ?
Vuz takvě ajngelě čuvârě i prijatelě vu vuredništvu, KAJ-u né tréba vragov napadâčov nit neprijatelov.
Čuda toga jě gnilo v kržlave KAJske, re(d)akcije (Kajmlet).
Vuredništvo tréba vurediti kak Bôg zapovéda, a sp(r)aviščě temelito pospraviti.Néma sě kě puno čekati, a kam još 6 děsetletji da bi sě Trno(R)ožica i nejna spavajuča elita, posle stoletnoga spala, zbudili. Do ûnda bi KAJ več zdâvna dospel „pod pažu(r)“, odnosno mrl.
Obširneše:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3328/#msg3328
