Dram(at)ska kajofobija posle 1945.
Réčki “Nôvi list” 14.02.2009. / pogled
Relja Bašić, jedan od najvećih hrvatskih glumaca slavi 79. rođendan
Još uvijek sam tremaš
Vrlo ste kritični prema vlastitom radu?
— Bio sam peta generacija zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost, i u toj petoj generaciji bio sam prvi Zagrepčanin koji je uspio ući. Smatralo se da Zagrepčani, bez obzira na urbanost, zbog kajkavskog okruženja akcentološki nisu pravi, dobri štokavci, za razliku od mojih prijatelja Vanje Dracha, pokojnog Fabijana Šovagovića ili pokojne Semke Sokolović. Međutim, onda je došao Bojan Stupica, Slovenac koji se odlično snašao u Beogradu, osnovao Jugoslavensko dramsko, osnovao Atelje. Došavši u Zagreb naslutio je u meni taj nekakav urbani i komičarski talent. No, ja sam pak dobar dio života, sve dok nisam odigrao 260 puta predstavu Ljubaf, na dan svake premijere bio 30 do 40 posto kvalitativno slabiji nego u kasnijim izvedbama.
Što je činilo tih 30 posto? Trema?
— Trema, koja je završavala na najbanalniji način, povraćanjem, proljevom, promuklošću, svačim. Ima glumaca koji nisu, ali ja sam još uvijek tremaš, sa svim što imam iza sebe. Ali ono je bila baš destruktivna trema.
Razgovarao Zoran Angelski