V Buševec sem došel leta 1927., pred Sesvetami. Došel sem k Lakoviću (Ivanu Deteliću, postolaru) za šegrta dve lete. Šegrti su bili na tri lete obavezno. Ako je šegrt bil na izdržavanju gazde, onda je bil četri lete. Moj otec je platil 3.000 dinari da budem samo v radione. Prodal je 2 junice i 2 /dve/ prasice. Jer su šegrti morali delati se po hiže i krave pasti, a najmejne su bili v radione.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Josip Kovačevič(ov):
Putopisi i razgovori (Landranje i Spominki)
10. ČOVEK Z KUGLUM V JETRE
(ČOVJEK S METKOM U JETRI)
Od svojeg djetinjstva znam da je u selu naš postolar Miškec – šoštar. Da se zove Mijo Đuretić i da je rođen u susjednom selu Podvornici 1912. godine, saznao sam nešto kasnije.
Na ovaj razgovor s njime potaknula me je njegova potuga ,,kak je on puno dal za selo, a da o tomu se denes malo zna”.
Na moja pitanja sa zadovoljstvom je odgovarao.
Kad ste došli u Buševec?
M. Đ.: 1927. godine pred Sesvetami. Došel sem k Lakoviću (Ivanu Deteliću, postolaru) za šegrta dve lete. Šegrti su bili na tri lete obavezno. Ako je šegrt bil na izdržavanju gazde, onda je bil četri lete. Moj otec je platil 3.000 dinari da budem samo v radione. Prodal je 2 junice i 2 /dve/ prasice. Jer su šegrti morali delati se po hiže i krave pasti, a najmejne su bili v radione. Z ocom išel sem po radnu knižicu 1929. godine u XI. /jedanajstom/ mesecu kad sem postal pomoćnik. Bila je jaka zima i vozil nas je pokojni Janton Lučić na kole na Goricu. Ali je tak jako bila zima da smo se od Živičnog kluna (to je negdje od Lazinskog puta) morali vrnuti nazaj domom J: Lakoviću. Tu smo si neke toploga popili a onda krenuli pešice nas tri na Goricu. Na Gorice smo se navrnuli k Šafaru v bertiju i tu popili neke toploga. Posle z kotara kad smo obavili posel pak smo se navrnuli k Šafaru i tu pojeli neke toploga.
Nastavek (preostale 27/28 članka iliti naredne 13.5 stranic spomenka z šostarom Miškecom) se more prečitati v knige.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Robičov črdak pre („turopolske“) reštauracije AD 20..
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Reč vundavatela
(Riječ izdavača)
Mnogi od nas tijekom svog života posjete razna mjesta na ovoj našoj zemaljskoj kugli. Jedan dio ostane u našoj memoriji, jedan dio ostane na slikama, neki čak i snime dijelove svojih putovanja, ali rijetki su oni koji svoja putovanja zapisu na papir. Jedan od takvih je sigurno i Josip Kovačević koji je dio svojih putovanja pretočio u vrlo slikovite putopise s raznih putovanja.
Ti su putopisi odraz jednog vremena, bilješke o povijesnim događajima, ali su ujedno i stvaran život koji su određeni ljudi proživjeli. Iz njegovih putopisa možemo mnogo naučiti o ljudima i mjestima u koje je putovao, te o životu ljudi u ne tako davna vremena. Čitajući putopise imao sam osjećaj da su se događaji opisani u knjizi zbili prije stotinu godina, a većina ih se dogodila prije svega 30 ili 40 godina. Ovakvi zapisi svjedoče o prolaznosti vremena i kratkom periodu kojeg mi ljudi živimo na ovome svijetu. Upravo zbog toga je vrlo vrijedno određene trenutke u životu svakog čovjeka zapisati i ostaviti budućim pokoljenjima u naslijeđe.
Drugi je dio knjige posvećen razgovorima s najstarijim žiteljima Turopolja, a najviše s mještanima Buševca o životu, rekli bi neki, “u ona davna vremena”. Ovi će razgovori biti interesantni svima onima koji žele doznati više o životu prije industrijske revolucije i svih modernih čuda ovoga svijeta; o životu kad nije bilo telefona, televizora, radija, mobitela, kompjutera, …….. , o životu kad su se cijenile neke druge vrijednosti. Ne kažemo da je tada bilo bolje živjeti, ali su ljudi bili sigurno manje otuđeni negoli danas i poštivali su moralne vrijednosti. Zapisima razgovora s najstarijim mještanima Buševca Josip Kovačević uspio je sačuvati mnoge običaje i događaje vezane za naše mjesto i cijelo Turopolje. Takvi su mu razgovori bili inspiracija za knjigu “Ženidba turopoljskog plemenitaša Vida Lackovića” po kojoj je napravljena velika Turopoljska svadba u kojoj su sačuvani i prikazani mnogi običaji našeg kraja. Da nema tako marljivih ljudi kao što je Josip Kovačević dio naše povijesti bi bio zauvijek izbrisan, a samim time i naša kultura i baština koja se stvara generacijama. A znadete kako se kaže: “narod bez običaja i kulture i nije narod”. Zato skidamo kapu do poda našem Joži koji se dobrano potrudio sakupiti mnoštvo putopisa i razgovora te ih objediniti u ovoj knjizi. Vjerujem da ćete i vi uživati čitajući mnoge dogodovštine iz ove knjige, neki će se zasigurno pronaći u nekim situacijama, a ostalima ona neka bude zalog za očuvanje kulture i baštine našeg naroda budućim naraštajima.
Predsjednik OSS Buševec
Nenad Rožić
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Robičov črdak posle („turopolske“) reštauracije AD 20..
Josip Kovačevič(ov):
Putopisi i razgovori (Landranje i Spominki)
Delo na vide(l)o
00:00 Vuoči promocije
03:13 Nenad Rožičov (Šepinov) (za nakladnika OSS Buševec)
04:31 Vurednik prof. Ivan (Ivek) Rožičov
07:45 Ej, oj Buševec, selo zavijato (pevačka grupa OSS-a Buševec)
10:30 Nenad Rožičov (Šepinov) (za nakladnika OSS Buševec)
10:53 Recenzent prof. Đuro Vidmarović
29:35 Polegala trava detela (pevačka grupa OSS-a Buševec)
31:50 Nenad Rožičov (Šepinov) (za nakladnika OSS Buševec)
37:10 Avutor Josip Kovačevičov (Joža Bizomkin)
43:12 Nenad Rožičov (Šepinov) (za nakladnika OSS Buševec)
45:20 Avutor Josip Kovačevičov (Joža Bizomkin)
46:27 Potpisivajne knige
48:15 Dom-je-na-k(oncu)
Promocija knjige Josipa Kovačevića „Putopisi i razgovori“, 48:35
