„Hrvatski” Box-Mark”

Prvi potpredsednik hrvatske Vlade prvi Radimir potČačič v Zlatar Bistrice na opirajnu prvoga proizvodnoga potpogona Boxmarka

Miroslav Fric Krleža
Hrvatski Bog Mars – Bitka kod Bistrice Lesne

(kajkavski tekst pisan z plavum farbum)
I gospodin pričuvni desetnik Pesek Mato i domobrani Trdak Vid, Blažek Franjo, Loborec Štef, Lovrek Štef, Pecak Imbro i Križ Matija počeli su tu stvar ratovanja ovako idilično, s drmešom u nedjelju poslije podne, ali je stvar kasnije bogme narasla i zapalila se kao rana i bogme su ti naši junaci mnogo stotina i stotina kilometara proputovalivozom i pješke i mnogo se najaukali po špitalima i zatvorima i mnogo istina spoznali do onog nedjeljnog jutra kada im je bilo suđeno da padnu jedan za drugim kod Bistrice Lesne, u navali na kotu tristatrinaest.

Onoga jutra, kada je trebalo da dođe do bitke, bio je domobran Trdak Vid od svih najtužniji. Sanjao je o svojoj djeci, a onda se sjetio praznine, one užasne praznine u koju je zagledao nema tome pet danai nešto ga je steglo u grlu te nije mogao niti da popije svoju crnu kavu, nego ju je izlio u blato. Baš nekako pred njegov odlazak u grad, ukasarnu, pokopao je ženu, a na kući ostalo mu dvoje djece, stariji dečkić sedam, a mlađi četiri godine. Sa svojim i ženinim rodom se posvađao, i sve dok nije stigao telegram da se ide, on je mnogu imnogu noć prostenjao na smrdljivoj slamnjači, što i kako da on to riješi sa svojom djecom? Onu posljednju noć sinula mu ideja da pođe na presvijetlu kraljevsku hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku vladu, gore na Markov trg, pred samoga svijetloga Bana, da se Banu potuži: što će biti s njegovom djecom kada on ode na frontu, pa neka svijetli Ban nešto učini u toj njegovoj stvari. I tako je naš Trdak Vid mnoga vrata obio na Markovom trgu i na mnoga uzalud pokucao: nije znao bi li ostavio kapu na glavi i pozdravio kao pravi vojnik, ili bi se sagnuo s kapom u ruci kao pravi muž i kmet kada moli svoje pravo? I tako je negdje salutirao gologlav, pa su mu se smijali, a negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja i ulazi u uredske prostorije pokriven, “valjda mu se uši na glavi ne će prehladiti”. Tako se na tome križnom putu po onim beskrajnim hodnicima i sobama kraljevske vlade namjerio na jednog čovječuljka, koji je imao bešćutne oči, a nad glavom mu je plamtjela žuta plinska svjetiljka trepereći glasno; u sobi je bilo polutamno.Otpjevao je Vid Trdak onomu čovjeku svoju tužaljku, a taj ga je starčić s bešćutnim staklenim očima slušao, gledao preko njega u zrak i punio Riz-Abadie-tuljčiće srednjefinim Be-ha-duhanom i slagao cigarete jednu za drugom u škatulju, koja tek što nije bila puna.

– Da! Dobro je, kume! Čuo sam ja već to sve, dragi moj! Da! Ali kamo da vam smjestim ja vaše dijete? Mi nemamo tu mjesta za vašudjecu! Mi možemo da uzmemo s vama zapisnik! I tako, dragi moj kume!

– Je! Prosim ih, gospon doktor – bumo rekli – poglaviti! A kaj meni zapisnik bu? Ja ne znam kam bi z decom!

– A koliko grunta imate?

– Dva rala!

– A kuću?

– I kuču!

– No! Pa zašto ne bi djeca ostala na kući?

– Je, gospon doktor! Bog budi ž njimi! Ali sedem letje stareši star! Kajto more ostati sam?

– Vidite, kume, vi dobivate mjesečnu potporu! Pa dajte komu u selu potporu!

– A kaj je to, ta pišiva potpora? Za to nigdo niš neče!

– Pa dajte rodu! Imate valjda roda?

– Imam ga, imam, ali bi bolše bilo da ga nemam! Kakšni je to vražji rod? Da Bog da, voda ga poplavila! Vre bi me trava pet put prerasla da je tak kak meni moj rod želi. Brazde su mi preorali, kuču zrušili,kaj buju moja deca pri takšnem rodu?

– Je! A šta vam mi možemo, kume? Mi djecu principijelno u grad uzeti ne ćemo! Jer ako ih uzmemo, djeca će vam se protepsti.Proletarizirat će vam se djeca! Buju bogčija postali, razmete?

– Je. A kaj ja nis bogec, gospon doktor? Em smo si mi bogčija!

– Neka vam djeca ostanu doma na gruntu! Vidite, kume, narod naš ionako propada! Pak što će biti od nas ako našu zemlju napustimo, ako se proletariziramo!? Buju vam deca postala klatež gradski, kume!

– A kaj ja bum ž njimi? Ja ih onda moram zagutiti da ne krepaju! Kaj ja morem da mi deca klatež ne postaneju? I sam se klatim kakti fakin, Bog ž njimi, poglaviti!

– Kume! Dajte ih nekud dobrim ljudima!

– Ah, prosim ih, a gde jesu ti dobri ljudi?

– Vjerujte mi, kume, u interesu vaše djece nema smisla da ih povlačimo u grad! U interesu je vaše djece da ostanu na zemlji!

– Ali gde buju, gde buju za pet ran Kristušovih? Gde buju ostali? , zavapio je Trdak Vid očajno u jednoj smrdljivoj sobi na Markovom trgu i došlo mu je da zaplače, tako ga je stislo u prsima. “Ta za Bogamiloga! On putuje sutra na frontu! Kako to ovomu “doktoru” tu nije jasno da on sutra putuje na frontu?”

– Već će se nešto naći, kume! Mi ćemo lijepo pisati dopis na općinu!

– Bilježnik je tat i lopov!

– Mi ćemo pisati župniku!

– Ah, prosim ih! Naš velečasni, mahnuo je Trdak Vid rukom.

– Pa pisat ćemo mi već svima! Svima, kume! I na kotar i na županiju! Urgirat ćemo da vam se povisi potpora! Sada će ionako biti povišene potpore. Eto! Sada ćemo lijepo zapisnik sastaviti s vama, kume, pak će sve biti dobro!

Potpisujući tamo gore na kraljevskoj vladi onaj zapisnik, javila se u Vidu Trdaku jedna neugodna misao da je taj zapisnik laž i da tamo nema zapravo nikakve kraljevske zemaljske vlade, ni svijetloga Bana, ni bilo čega, nego ovakav jedan kratkovidni čovjek što puni cigaretne tuljčiće i slaže ih jedan do drugoga u kutijicu. On je o tome već mnogo puta mislio da su ti zapisnici, uredi i spisi prevara i laž za bokce i za muže, ali mu se sve to tako konačno i neopozivo jasno do onoga trena nije javilo još nikada. Sve je praznina i nigdje nema nikoga, samo u jednoj polurasvijetljenoj, mračnoj, škuroj sobi sjedi čovjek sa staklenim očima i puni cigarete Riz-Abadie srednjefinim Be-ha-duhanom.

Zvir:
http://www25.brinkster.com/okbukowski/krleza/bistricalesna.htm

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Miroslav Krleža-Vice Vukov: ‘Gumbelijum roža fino diši‘ (Krapina 1969 LIVE)., 03:34