Vijenac / Godište XIX / broj 464-465 / 15. prosinca 2011.
Razgovor
BOŽICA JELUŠIĆ, KNJIŽEVNICA
Kajkavski postoji kao jezik, a ne kao dijalekt
Jezični unitarizam jednako je opasan kao i politički
Heidegger je napisao da je jezik „kuća bitka”, a Alexander von Humboldt da je „prava domovina’. Je li kajkavski jezik vaša domovina?
Da. Sigurna sam da jest, premda jezik i jezike osjećam kao živu materiju i sve ih volim bez diskriminacije.
Je li on u opreci sa standardnim hrvatskim jezikom?
Mi smo službeno trojezična i trodijalekatska kultura. Ako smo se tako deklarirali, to znači da bi status dijalekta trebalo ukinuti. Trebalo bi reći da je to jedan jezik koji je sastavljen od tri izvora pa bi na lokalnim gornjohrvatskim prostorima stanovit broj školskih sadržaja trebao biti plasiran i na kajkavskom jeziku, koji taj status zaslužuje i poviješću i sadašnjošću. Ako je jezik jednom bio jezikom, ako je bio normiran, ako je imao gramatiku, ako ima respektabilan rječnik kakav je Belostenčev Gazophylacium, ako su na kajkavski jezik 17. stoljeća bila prevedena sva relevantna djela onoga doba; gospodarska, veterinarska, medicinska…, ako je u jednom dobu bio jezik Hrvatskoga sabora, ako su na njemu tri stoljeća poslije stvorene Balade Petrice Kerempuha, onda ne može izgubiti status jezika.
Može imati samo pozadinsku poziciju u korist nekog dogovora, ali on se i dalje usporedno razvija u lokalnim govorima ovoga doba, u književnosti, u etnoglazbi, dakle, paralelno živi, a ne umire. Ni latinski jezik nije mrtav – sve dok ijedan čovjek na svijetu njime bude govorio i pisao, on će kao jezik službeno postojati. Tako i kajkavski postoji kao jezik, a ne kao dijalekt. Spomenuti je Humboldt rekao i: „Dijalekt je jezik majke, ali i majka jezika”; iz njega se stvara i oplemenjuje standardni jezik. Dijalekt je često osnova mnogih riječi. I sama sam stvorila mnoge riječi standardnoga jezika kojih je korijen kajkavski.
Je li neobogaćivanje standarda kajkavskim i čakavskim jezikom ili narječjem posljedica politike koja do danas nije raščistila te probleme?
Nemam ništa tomu dodati. Jezični unitarizam jednako je opasan kao i politički – opasno je da mi u ime nekoga dogovora, koji odgovara nekoj skupini ili narodu, potiskujemo i zatiremo svoj jezik. To je i glupo. Nemamo se mi čega odricati, već svoj jezik nosimo kao dragocjenu pričuvu u zajednicu naroda, europsku i bilo koju drugu.
Onda je glupo i pristajanje na sve češću anglizaciju standarda?
Jasno. S jedne strane pristajemo na nekritičku anglizaciju, a s druge zatiremo ono što je izvorno, što je moćno. Čovjek se najmoćnije izražava na materinskom jeziku. Kada se ujutro probudim, prvo pomislim na kajkavskom: Jaj dežd bu padal, jaj kako je sivo i megleno… i onda to prevodim na štokavski jer su, kako bi rekao pokojni Dubravko Ivančan, meni ljudi rekli da je to normalno.
Znači li to da su kajkavski jezik i književnost kao i čakavski jezik i književnost zapostavljeni?
Apsolutno, iako antologije novog doba i pojedinačna izdanja biblioteka zavičajne provenijencije dokazuju golem stvaralački potencijal upravo na kajkavskom i čakavskom. Upućujem ljude na jako relevantnu antologiju Jože Skoka Reči sa zviranka, na sva izdanja časopisa Kaj, koji je posljednji Mohikanac u Ujedinjenim Kajkavskim Emiratima, koji ne dopušta da se kajkavska riječ obezvrijedi, rastoči i zaboravi. Isto tako postoje i čakavska nastojanja. Već to žilavo nastojanje dokazuje koliko nam je zavičajna riječ važna i koliko se na njezinu izvoru napajamo.
Zakaj ste kesno počeli pisati na kajkavskom?
Jednostavno, mi smo kajkavci ko ona ljevoruka djeca, koja su dobivala po prstima, da moraju desnicom pisati, jer je tako ispravno. Pa kad smo malo porasli, postali smo ambideksteri, pišemo objema rukama, a govorimo rašljasto, kajkavski i štokavski, kako nam se hoće u nekoj prigodi! Došli smo do svoje pameti i do svoga jezika, a prije toga sanjali smo sprhli i pljesnivi ilirski san.
Ima li zapostavljanje kajkavske i čakavske književnosti veze s relacijom provincija-metropola?
Apsolutno. Na vatri se griju oni koji su joj blizu, znači koji su u Zagrebu i okolici, a mi iz provincije kašljemo od ljutnih dimova. Ljuti, ljuti dimovi ignorancije, potiskivanja, podcjenjivanja i zlobe dolaze do nas, a pri vatri se grije onaj tko hvata poslove za koje nema kompetencije, koji odlučuje o tome tko će sjediti u HAZU, koji u ime Ministarstva kulture piscima poput mene, koja sam objavila 40 knjiga, daje predikat druge kategorije i petsto kuna dodatka na profesorsku mirovinu. Koji sami nemaju iza sebe djelo, ali imaju moć da mojem djelu presuđuju. I onda ih još naši „kumeki” i „nomenklatura”, dobrovoljčeki i zaposlenici u ustanovama i fondovima u samoj provinciji, oponašaju, pa se također interesno organiziraju i zagorčavaju život „slobodnim strijelcima”, unatražujući sve čega se dohvate!
Zvir (celi članek):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/moj-(kaj)put-spominek-z-kajkavci/msg44588/#msg44588
Kajkavci – spot, 03:46
