ČETRTI OKRUGLI STOL
(ZNANSTVENI KOLOKVIJ)
Kajkavski jezek kniževnost i kultura čez stoletja
Krapina, 6. rujna 2005.
6. rujna 2005.
pok. Vladimir POLJANEC
MESTO I ROLA HRVATSKOKAJKAVSKOGA JEZIKA V PROCESU EUROPSKE INTEGRACIJ
Kak ni denes (A.D. 2005) v naše suverene države Republike Hrvatske nemremo biti zadovolni mestom i rolom hrvatskokajkavskoga, čisto sumlam da bu se vulaskom v europske integracije, pa i v Europsku Uniju, status hrvatsko-kajkavskoga jezika promenil na bolše. Samo o-nami ovisi jel bu v dogledne dojdučnosti hrvatskokajkavski jezek zavuzel ono mesto tero mu pripada i odigrati onu rolu teru siher zaslužuje.
Hrvatskokajkavski jezik jest hrvatski jezik vlastita podrijetla, posjedovanja samosvojne fonetike i fonologije, morfologije i sintakse, vokabulara. Nikada to nije suvišno naglašavati i ponavljati, upravo zato jer je ponavljanje majka učenja.
Svojedobno je bilo dogovoreno da se uzme jedan izričaj – štokavski za hrvatski standard, nije isključeno da je danas nekim drugim dogovorom moguće dogovoriti i nešto drugo. Tako je kajkavski zastao u razvoju zbog dokinuća u službenoj uporabi. Nećemo jadikovati jer je političkom odlukom naprasno preko noći postao dijalektom i kao manje vrijedan jezični sustav ostavljen je na milost i nemilost minoriziranju i nipodištavanju od mlađega brata. Ovakav maćehinski odnos spram kajkavštine i čakavštine obija se danas hrvatskome standardu o glavu i pokazatelj je više kako bahatost ovakve vrste nikada nije isplativa.
Odlaskom originalnih govornika, današnje filijarne generacije sve više podliježu prirodnome procesu agresivnih utjecaja standarda: škola, radio, TV, tisak. Stoga kajkavština mora više nego dosad biti prisutna u svakodnevnoj uporabi, a mi moramo inzistirati na njezinoj prisutnosti u tisku, radiju, TV i školi, čime onda pokazujemo i dokazujemo da ona jest živi jezik, jer ima žive govornike, a u protivnome će slijediti sudbu klasičnih filologija i doslovno ostati samo mrtvo slovo na papiru. Za početak povećavati leksik, možda tek kajkaviziranjem terminologije na standardu za pojmove koji nemaju nazivlje u kajkavskome, te uporabom kajkavskih prefiksa i sufiksa, a ako se već ne usudimo ili, pak, nemamo snage i znanja (u što čisto sumnjam) zaći malo dublje i jače zagrepsti ispod površine u ovu problematiku, zašto ne i tuđice rabiti u pomanjkanju vlastitih riječi, fraza i izraza. Istina, njihova uporaba na početku ovoga postupka obogaćuje jezik svojom etiologijom i raznolikošću, dok prevelikom, isforsiranom i pretjeranom uporabom biva kontraproduktivna, jer se iz razloga tako nastaloga komoditeta ne ulažu potrebni neophodni napori u stvaranju novih riječi, a mogli bi se (dokaz: Hugo Badalić i Bulczu Laszlo), te se na jedan ovakav način jezik sustavno osiromašuje.
Moramo pokazati da se kajkavština može, sukladno ostalim živim jezicima, ravnopravno rabiti. Ovdje treba, na razini Hrvatske države i svih njenih kajkavskih dijelova, sustavno i permanentno objavljivati reprinte ili još uvijek neobjavljena djela hrvatskokajkavske literature, znanstvene radove, poli-
341
tičku, gospodarsku i znanstvenu literaturu, ali ne samo kao bibliografske skupocjene raritete već svakodnevno uporabni materijal, dostupan ne isključivo izabranima i eliti već najširim slojevima, učenicima, studentima i svima zainteresiranima, te onima koji će se tek zainteresirati. Objaviti je kao jeftinu knjigu, što su i dokazali novinski nakladnici: kako knjiga može biti jeftina i svima pristupačna, i da se more na kijosku kupiti iftrafiki kok cigaretlini, šibice i prezervativi. To bi se unda zvalo demokratizacija književnosti. Prosim lepo, o čem se to mi vuopče spominamo ?!
Isto je tako moguća revitalizacija, shodno prokušanoj metodi pohrvaćivanja, odnosno kajkaviziranja određenih termina (pojedinih) i leksema (dokaz nastojanja i uradci Željka Funde i zahtjevnijih tekstova pri njegovim preobernitvama), ali ne i prepuštanja i ostavljanja tek pjesnicima stvaranja novih riječi, već i stručnjacima iz pojedinih područja. Nepostojanje istih ne svjedoči o nepostojanju stručnjaka, već o nedostatku volje i pretjerano prisutnome, već spomenutome komoditetu, kao i o uvijek već otrcanoj frazi o nedostatku financijskih sredstava.
U jako dobro razvedenome sustavu odgoja i osnovnoga te srednjega obrazovanja, kajkavština se uči u okviru nastave hrvatskoga jezika ili planiranoga uobičajenog predmeta kojega – ako ga u programu uopće i jest -dostatno ne pokriva. Ovisno o nastavniku svodi se tek na puku informaciju -što nije i nikako ne može biti dostatno -jer kako bi to, molim vas lijepo, izgledalo da se nastava engleskoga ili njemačkoga, ne daj Bože ruskoga jezika i književnosti, umjesto na engleskome, njemačkome ili ruskome jeziku, za Boga miloga, izvodi na hrvatskome standardu! Reći će da se radi o stranim jezicima ili pak o tzv. svjetskim jezicima.
Neosporivo je u kajkavskome danas postojanje najmanje dviju opcija:
a) standardizacija koju zagovaraju pripadnici Varaždinskoga kruga (gdje bi norma, naravno, bio varaždinski mjesni govor) i princip ujedinjenih kajkavskih emirata (Božica Jelušić);
b) zalaganje za funkcioniranje sustava po principu neka cveteju rože v sakem vertu (Alojz Jembrih).
U zadnje vrijeme čak i produkcija autora iz ruralnih područja pokazuje trend naglašene jezične urbanizacije i rabljenje termina koji se na tim područjima jednostavno ne bi očekivali. Znamo da život nosi svoje, ali samo načinom uporabe u svakodnevnome životu, bogaćenjem vokabulara čitanjem i kajkaviziranjem ne može se ovome procesu stati na kraj. U opravdanju svojih želja nastojmo da one odišu sigurnošću, a što će onda bezuvjetno donijeti i veće rezultate. Stoga je neophodno ovu problematiku zaoštriti do krajnosti jer
i sada je već prekasno.
Aristotelova podjela na tri osnovne funkcije jezika: poetsku za umjetničko djelovanje, retoričku za političko djelovanje i logičku za strogo racionalno i znanstveno djelovanje, bez problema se još uvijek može provjeriti na
342
primjeru hrvatskokajkavskoga jezika iako već skoro dva stoljeća nije u službenoj uporabi, ali je bio dobar dok se brinuo za povijest naroda, povijesno iskustvo i za očuvanje tradicije. On nije bio samo sredstvo svakodnevne komunikacije, ali i razmjene roba i usluga, te stvaranja tržišta nego i sredstvo političke borbe pri stvaranju klasa, a onda naroda i država. Isto tako i zajedničko tržište ujedinjene Europe misli na funkcioniranje zajedničkoga jezika. Razumljivo bi i logično bilo da demokratske države, i to one s najdužom demokratskom tradicijom, imaju i najizraženiju komunikaciju, a države totalitarnih režima slabije i manje izraženu. Vidimo, međutim, da to nije uvijek tako. Možda su to tek iznimke koje potvrđuju pravilo!
S jedne se strane svrstavaju eurofili, s druge eurofobi. Nema se razloga biti euroskeptik, ali ni eurooptimist. Preostaje ostati samo žalosni realist.
Više treba EU nas, nego mi njih: zbog poradi naših prirodnih resursa, vode, žitnice i mora (postat će bespredmetni gospodarski i ostali pomorski pojasevi), pa zato moramo više iskoristiti mi njih, nego oni nas, jer ako svi oni samo i isključivo gledaju svoj interes, onda valjda i mi, usprkos vjekovnim političkim, društvenim i kulturološkim odricanjima, napokon možemo gledati svoj i sačuvati ga. Ne tražimo mi od nikoga da govori hrvatskokajkavskim jezikom ili barem hrvatskim standardom, već svi to očekuju od nas. Na sreću, kajkavci su bilingvi. Trebamo znati predvidjeti, imamo iskustva i mogućnosti anticipacije, mjerodavno naslutiti i odvagati, a ne podlijegati ucjenama.
Iako su europske integracije i globalizacija neumitan i nezaustavljiv proces, koji ne možemo zaustaviti, onda ga pokušajmo barem malo usporiti i, koristeći iskustva našega hrvatskog standarda dok je još bio u kandžama jezika “dijasistema”, pritom korist od istih usmjeriti na naš mlin. Znamo da je taj proces neminovan, a isto tako da će do otrežnjenja ionako, kao i uvijek, doći prekasno. Time perspektiva hrvatskoga standarda, a onda ni hrvatskokajkavskoga jezika, nije nimalo blistava ni ružičasta.
Jedan od mogućih scenarija u EU je pobrinuti se za nove jezike, odnosno jezike novoprimljenih naroda i država u EU, getoizirati ih, a njihove izričaje, dijalekte i narječja staviti u kaveze po lingvo ili filo ZOO parkovima, ili pak u muzeje i tu ih čuvati, ne od izvanjskih utjecaja, već da oni ne bi utjecali na imperijalistički engleski, te ih pokazivali turistima kap raritetne vrijednosti i dokazivali kako još ima nekih drugih jezika osim engleskoga. Evo, to možemo kao prilog očekivati po pitanju deklarativne brige za jezik, jezičnu kulturu, baštinu i nasljeđe. Nitko se o tome neće brinuti ako nećemo mi sami, nikakva Europa. Od njih nam nikada ništa dobroga nije došlo i nikakvo dobro ne treba od njih ni očekivati. Zar financijska sredstva iz pristupnih fondova? I tako će jednoga dana doći na naplatu. Cijena toga novca jest enormna. Ne radi se ovdje samo i isključivo o bankarskoj kamati nego i svim ostalim prirodnim resursima, a to je ono što njih zanima. Mi nafte nemamo da
343
bi im po tome bili zanimljivi, ali zato imamo bogate izvore pitke vode, a zbog nje će se sutra ratovi voditi. Kao što se danas vode zbog nafte.
Obećanja o pomaganju jezika malih naroda jesu floskule jer mali ostaju mali, a veliki – veliki i njihovi interesi nikada ne će biti identični. Sila Boga ne moli. To smo se valjda već mogli naučiti. Kajti, Danajcima ni za veruvati nit gda darove donosiju! Zar nam je od takvih očekivati da se veliki brinu za mali jezik jednoga malog naroda i k tome još za njegova tri izričaja? Zar ćemo uistinu ponoviti po tko zna koji put jedne te iste pogrješke i dopustiti vuku da ovce čuva? Ništa dobroga od te i takve Europe ne treba očekivati jer nemaju dostatno vremena ni sredstava za sebe, a kamoli za druge. Uostalom, i mi smo u našoj državi Republici Hrvatskoj prije petnaestak godina primjerom pokazali kako se ostvaruje samostalna država, ali i jezik. Normalno da engleskoj ili bilo kojoj drugoj hegemoniji ne konvenira naš primjer, naročito u okviru Velike Britanije gdje osim hegemonističkoga engleskoga egzistiraju još velški, irski i škotski. I, kaj sad?! Uostalom, po svim objavljenim statistikama o učenju stranih jezika, Englezi najmanje poznaju, a kamoli da govore neke druge jezike osim svojega, što samo svjedoči o prepotenciji i ničime utemeljenoj jezičnoj dominaciji, koja proizlazi jedino iz jezične jednostavnosti i gramatičke šturosti. No, dobro, možda se u zadnjih par godina i kod njih nešto promijenilo. Pa, mi barem imamo bogata iskustva sa svim mogućim gospodarskim, društvenim, kulturnim, političkim i državnim asocijacijama i integracijama. Fort bi mi nekom srljali i fort se nekom, kok košulja v rit, rivali.
Europske su integracije nastale kao svojevrsna brana od globalizacije sa SAD kao predvodnikom, u kojoj utjecaj raznih neformalnih centara moći raste nauštrb međunarodnih institucija. Dok vlade velikih sila surađuju poj prvi put u povijesti i male države gube pravo na donošenje odluka, dotle se granice umjetnosti pomiču, ali je i njena uloga dobrano sužena, a multinacionalne kompanije bivaju sve bezobzirnije. U ovakvome okruženju jezik, koji se duboko identificira sa sudbinom svoga naroda, dijeli s njime i dobro i zlo (više zlo jer zla, na žalost, više ima), hrabro se odupire nedaćama i napadima sa svih strana i pokazuje koliko je ranjiv, ali sveudilj još uvijek izlazi kao pobjednik.
Briga za hrvatski jezik te posebno za hrvatskokajkavski jezik mora biti jedan od vodećih strateških interesa Republike Hrvatske u očuvanju nacionalnoga jezika u procesu priključenja Europskoj Uniji. UNESCO je svojevremeno dao i smjernice o potrebitosti ulaganja neophodnih dodatnih napora u zaštiti tzv. malih jezika i njihovih dijalekata u sveopćoj globalizaciji. To ionako ostaje samo na razini preporuke, a ne i zakonskih propisa pa nisu obvezujuće, te se nepridržavanje i nepoštivanje istih ne sankcionira. Standardološki se model mora pak ustrojiti kao moderna, fleksibilna i cjelovita briga s naglaskom na stilističku normu, a zbog utvrđivanja dijalektoloških mjerila neophodno je i nadalje voditi terenska istraživanja organskih govora, utvrđi-
344
vati založne, prenosive, promjenjive i prostorne karakteristike kao i granična te dodirna mjesta miješanja i razmjenjivanja leksičkih osobina dvaju ili više različitih jezika.
U takve i slične svrhe ustanovljeni su zajednički europski projekti za unapređenje i razvoj, upravljanje, institucionalnu izgradnju, mobilnost itd. Utvrđene su strukturne i komplementarne mjere koje podrazumijevaju aktivnosti vezane uz planiranje pripremanje i provođenje reformi u sustavu, prvenstveno, visokoga obrazovanja. One jesu namijenjene i rješavanju posebnih teškoća u područjima koja zbog određenih zemljopisnih i gospodarskih specifičnosti na bilo koji način zaostaju u provedbi ovakvih reformi, kao i mjere koje mogu poslužiti u prenošenju dobrih i kvalitetnih iskustava te obaviještenosti o određenim postignućima, pa na taj način nadopunjuju dosegnute napore pri njihovu ostvarivanju.
Odustalo se već i od prijevoda na sve jezike članica EU (iako je u početku bilo obećano i dogovoreno da će se svi dokumenti EU prevoditi na sve jezike članica, e da bi se onda konstatiralo kako je to sve preskupo, te se ostalo na razini samo svjetskih jezika. Znači li to jezični imperijalizam? Jaši dalje jer se kao u svakoj integraciji odričemo i dijela vlastita suvereniteta. Očito je kako se i na razini EU od početka opet kreće s jezikom, pa je za očekivati da će se engleski jezik maćehinski odnositi prema hrvatskome standardu, najmanje tako kako se danas hrvatski standard odnosi prema hrvatsko-kajkavskome jeziku.
Vrijeme curi. Neophodno je što skorije utvrditi prioritete i modele, te dinamiku rješavanja i izvore financiranja. Osim prodora u novine, radio i TV, treba imati na umu da pojedinci svojim osobnim kreativnim angažmanom u zadovoljavanju vlastitih potreba traže učenje hrvatskokajkavskoga kao fakultativnog ili izbornog predmeta ili dodatnog jezika, a s druge strane treba osigurati zainteresiranima svu moguću stručnu i inu pomoć i podršku u učenju hrvatskokajkavskoga jezika, te osposobiti učitelje, nastavnike, profesore da te dijelove programa – ili u okviru predmeta hrvatski jezik ili posebno primjereno nastavno – održe i predaju; ovdje će svi kajkavolozi i drugi jezični stručnjaci imati ključnu ulogu, ali isto tako i priliku istražiti nove modele i pristupe učenju hrvatskokajkavskoga jezika i unapređenju nastave istoga; čim prije oformiti stručne timove za sudjelovanje u izradi nastavnih planova i programa, uz izražavanje mišljenja o potrebama sudionika u nastavi hrvatskokajkavskoga jezika i književnosti; razne nevladine udruge, zainteresirane za što svrsishodnije i promptnije realiziranje ovakvih nastojanja, međusobno povezati zbog mogućega što primjerenijega utjecaja na organe vlasti nadležnoga resora; pozvati medije i novinare na poticanje javnih rasprava o učenju hrvatskokajkavskoga jezika i književnosti na kajkavskim govornim područjima te promicanje njihove važnosti, upravo zbog neograničenoga utjecaja na cjelokupnu javnost, te isto tako surađivati s inicijatorima uvođenja čakavskoga na
345
njihovim govornim područjima; angažirati poduzeća i udruge koje bi bile voljne i zainteresirane pomoći financiranje svih mogućih aktivnosti u učenju i čuvanju hrvatskokajkavskoga jezika i književnosti, te ih kao sve zainteresirane pozvati da sudjeluju u njezinoj promociji; sukcesivno, kontinuirano i permanentno istraživati jezičnu i kulturnu hrvatskokajkavsku baštinu i afirmirati hrvatskokajkavski jezik, prvo među hrvatskim narodom, a onda i među ostalim europskim pa i svjetskim narodima jer jezik, kao centar svake kulture, posjeduje nezamjenjiv značaj kulturnoga identiteta svojih govornika, čitavih skupina i cijeloga naroda.
Prije ili kasnije, nadam se što kasnije, susrest ćemo se s ovakvom problematikom, koja nas kao takve sve neizbježno čeka. Iako Hrvatska već sudjeluje u nekim oblicima europskih integracija, ipak je Europska Unija najvažniji oblik europskoga udruživanja, a jezični je problem jedan od najtežih problema Europske Unije. Zajedničko tržište zahtijevat će, bez sumnje, prije ili kasnije, zajednički jezik, kojega za sada još nema. A, možda i ima? Nije li to engleski? Sadašnji glomazni prevodilački aparat preveliko je opterećenje za budžet EU jer su u početku službenim jezicima unije priznavani svi jezici njezinih država članica. Povećanjem broja članica u drugom i trećem krugu napustila se stara praksa prevođenja službenih dokumenata na sve jezike, te u obveznoj uporabi ostaju samo tzv. veliki, odnosno svjetski jezici, a za očekivati je da će najveći utjecaj i nadalje imati engleski, te da će i taj utjecaj sve više rasti. Kada i ako jednoga lijepog dana Hrvatska i uđe u Europsku Uniju, hrvatski jezik ne će postati jednim od njezinih službenih jezika; za očekivati je j da će se status hrvatskokajkavskoga još više pogoršati. Barem se onda treba zalagati da službeni jezici u EU budu oni koji jesu i neki od službenih jezika Ujedinjenih naroda (uz engleski, francuski i španjolski, a za Hrvatsku, barer zbog tradicije, i njemački).
Kako ni danas u našoj suverenoj državi Republici Hrvatskoj ne možemo biti zadovoljni mjestom i ulogom hrvatskokajkavskoga, čisto sumnjam da će se ulaskom u europske integracije, pa i u Europsku Uniju, status hrvatsko-kajkavskoga jezika promijeniti na bolje. Samo o nama ovisi hoće li u doglednoj budućnosti hrvatskokajkavski jezik zauzeti ono mjesto koje mu pripada i odigrati onu ulogu koju neprijeporno zaslužuje.
Mrl je Vladimir Poljanec, naš Vladek
http://klanjec.info/klanjec/hrvatska/umro-je-vladimir-poljanec-nas-vladek
(Branko Meglajec-Vladimir Poljanec-Božo Potočnik)
18. Glazbeni festival Pesme Podravine i Podravla – Večer Podravla
